Tada je onaj što mi je nedavno postao muž otišao od svoje žene. Pokupio svoje stvari. Otišao.

Vraćao se, povremeno. Bolje da nije.

Prvi put je zakasnio jedan dan. Lijepi pospani čovječuljak koji me je uvijek pronalazio bez dogovora, zakasnio je za jedan cijeli dan, i bila sam jako bijesna kada sam mu prećutala da sam ga dan prije sat vremena čekala u parku, tamo gdje sam ga prvi put vidjela da igra pikule. I gdje je bez dogovora morao doći.

Jeste, morao je doći! Ali nije, nego je sutra, kasno za cijeli jedan dan, upao u moj stan u blatnjavim vojničkim čizmama, sa nekom smiješnom kapom i smiješnim osmijehom, bacio pun i prljav ranac na pod.

Lijepo sam mu rekla: “A što ćeš sada učiniti, pametnice moja?”, na što se on nastavio bleskasto ceriti. Možda je mislio da je to dovoljna mjera duhovitosti – na konkretno pitanje dati tek izraz lica kao odgovor.

Sutra smo se svađali, ljubili, tukli, voljeli. Dva puta je, pokazujući nemoć, odlazio i ponovno se vraćao, što me je tjeralo na plač. Dok mi nije dopizdilo. A i njemu, pretpostavljam. Zato je prije vremena i otišao, nije više mogao na pitanja odgovarati izrazima lica, a ja sam čekala odgovor.

Prihvatiću da je i samo lice odgovor. Sa ili bez izraza. I bezizraz nešto govori. Ipak, nisam mogla prihvatiti da je zakasnio čitav jedan dan. A ja sam ga čekala.

Kada smo se upoznali, rekao mi je: kreni iz kuće u pravcu gdje misliš da ćemo se sresti. I jesam. Išla sam prema mostu i vidjela ga na drugoj strani. Znači, on se može pojaviti tamo gdje ga čekam. Jednom, nije došao. Ili nije došao na vrijeme.

– Što ćeš sada učiniti, pametnice moja?

– A šta bih ja to trebao da učinim?

– Zar ne žuriš na autobus?

– Ne žurim.

– A kamo onda žuriš?

– Žurim da me otjeraš.

– Hoćeš da te otjeram?

– Moraš me otjerati.

– Možda je bolje da sam odeš.

– Možda nije.

– Zašto?

– Zato što ću se vratiti.

– Toga se ne plašim.

– Bolje da se plašiš.

Te noći, uvukao se u čizme, potrpao stvari u ranac. Dok sam se pravila da spavam, potrudio se da me ne pogleda.

Comments

comments