12.7.2008.
Dorogi,
Pišem vam nakon nedjelje pune neočekivanih događaja ovdje, u Sankt Peterburgu. A, uostalom, koji su to događaji koje čovjek može predvidjeti? Jedino što može jeste da vjeruje da se sve događa po nekom promislu.
Prvi utisci o Rusiji su šokantni. Kada sam ovuda putovala prošle godine, sve je bilo drugačije jer se nismo mnogo zadržavali ni na jednom mjestu. Sada, čini mi se da su saznanja o njihovom siromaštvu, pohlepi, neorganizovanosti i poročnosti – strašna. Ili sam ja prosto prijemnik za takve stvari, ne znam.  Odmah po dolasku sam imala kulturološki, ili kako da ga već nazovem – šok! Dovezli su me sa aerodroma u tzv „Carsko selo“, čuveno turističko mjesto. Zapravo to je ogromna opština, sa starim i novim dijelom. Stari dio je onaj čuveni turistički sa dvorcima i fontanama, a novi taj gdje je studentski kampus, napravljen u komunističkom vremenu po svim zakonima tadašnje arhitekture. Udaljenost između njih je sigurno 30km. Ogromne, bezlične zgrade, sa bezbroj prozora, „okana“, Čovjek se pred tim bilionima tona betona osjeća tako mali, nemoćan, i pritješnjen bukvalno materijalizmom u najsivijem i najbezličnijem mogućem izdanju. Tako je sa svakim neboderom, koji je simbol nehumanosti u arhitekturi, a komunisti su imali neiscrpnu inspiraciju i „praktičnu potrebu“ zbog mnogoljudnosti da u prošlom vijeku svoju lijepu zemlji zasiju tim gromadama.
Jedino što malo razbija monotoniju tih blokova, bili oni studentski domovi ili stambena naselja,  to su parkovi, sa pravolinijskim stazicama i onim smiješnim skulpturama betonskim i željeznim koje su trebale da izigravaju umjetničku nadgradnju na Marksovu ideju o bazičnosti ljudskih potreba. To je sad sve zarđalo i oronulo i puna je Rusija i njeni parkovi tih predmetnih anahronizama. Jedino što razbija monotoniju sivila i ugasle trave su cvjetni „sadovi“, ali prosto te pogodi slabost pokušaja unošenja u sve to životnosti sa njihovim šarenilom.   Po administrativnim kancelarijama kampusa i na recepciji sjedile su neke bake, osušeno cvijeće iznad njihovih glava, totalna nezainteresovanost i neka neprozirnost i neprohodimost u očima, kao da su blazirane. I naravno, o tome ne treba ni govoriti, niko ne zna engleski, a srpski nikako ne razumiju. I inače Rusi lošije razumiju srpski, negoli Srbi ruski, meni se poslije nekoliko dana čini i da smo dobrano bistriji ne znam zašto. Ili je to opšte mjesto kad dođeš u stranu zemlju…
Pokušavajući da nađem smještaj u gradu imala sam nekoliko iskustava sa stanodavcima, agentima, lokalnim mjenjačima novca i drugima. To je gotovo na granici sa ironijom… Umjesto da počinjem da uoznajem grad spolja, kao i svi „epaktiti“, pridošlice, za početak sam ga načela iznutra. Iza svih onih muzejskih fasada Petrovgrada, koje su kao iz starih ruskih romana sačuvale patinu nekadašnjih vremena, žive ljudi na marginama života… Kad se malo bolje zagleda u prozore tih zdanja, jasno je da su stanovnici iza prljavih pozora i prašnjavih zavjesa davno već izgubili korak sa vremenom i da je ovaj grad negdje u tom smislu truo iznutra. Zadah svakog hodnika ispred koga su po ulazima zakačene reklame za internet sale, ovo ili ono, isti je – prašnjav, uvenuo i kiseo. Sve će to morati da se ruši kad tad i pitanje je onda urbanističko šta će ostati od grada. Vidjela sam scene iz života koji je davno iza nas, kupatila sa željeznim kadama i školjkama u tolaetima, sasvim istrulim podovima, tepisima koji su izgubili svaku boju i oblik, ljudima koji više gamižu nego što žive i ne vide dalje od sljedeće korice hljeba. Strašno je. I to sve u samom centru grada. Ima zaista nešto trulo u toj atmosferi i vrlo nezdravo. Putin bi trebalo ovo da vidi, rekla sam jednoj djevojci agentu sa kojom sam obilazila grad. Da, ali on živi u dvorcu, rekla je (jedan je podigao, zapravo obnovio stari Petrov baš u Streljni, nadomak SP, i vidiš da je to prosto tradicionalni manir ruskih vladara). Što je naravno istina, ali čini se da je on čovjek koji ima oko za ovakve stvari i koji voli ovaj grad jer je njegov rodni.
U nekom opštem smislu Beograd je mnogo urbanizovaniji i čišći od S-P. Vjerujte, to je divan grad, ali na rubu poraza sa borbom truležnosti i opstojanja istorijskih tekovina, koje nužno propadaju ako bivaju jedino relikti bez povezujućih sokova sa krvotokom sadašnjice. Živuću kulturu nisam još dobro posmotrila.
Na ulicama se lako prepoznaju domaći ljudi – veoma oskudno su obučeni i stvarno kao ispali iz kolosijeka. Nose one štirkane stvari, heklane kragnice i garderobu iz 50-ih , čak i miris koji ostaje iz njih je kao onaj iz starog ormara, jasno je da ne koriste neke savremenije deterdžente ili omekšivače, nego po ko zna kojoj recepturi održavaju higijenu. Turisti i bogata klasa su naravno drugačiji.
Niko ne može da garantuje ni za šta ovdje, danas ti možda kažu jedno, a sutra drugo. Od nas deset u grupi za učenje jezika, svi smo na različite načine i na različitim mjestima! i različitim ljudima platili za kurs. Komplikacije bez ikakve potrebe! I nema pravila. Moraš da se snalaziš a zakon te uglavnom ne štiti. Pričali su mi za policajce u Moskvi da su uglavnom pijani, neokretni, da jedino što rade jeste da traže 100 rubalja za ovo li ono. I ovdje, ljudi samo gledaju da ti bukvalno „otmu“ novac kako znaju i umiju. Strašan je taj lanac: novac=hrana=život; i obrnuto: oskudica=glad=smrt. I to je surovi zakon koji jedino slijepac može da ne vidi da vlada svuda. Kao neki diktat, impuls po kome svjetsko bilo kuca. Nikada se nisam obazirala na to, i ne mislim da su ekonomski zakoni jači od onih duhovnih, ali ovih dana mi je samo to pred očima – profit iznad ljudi kako kaže Čomski.
Kako objasniti ljudima da novac ne čini čovjeka čovjekom? Nemoguće je, ne treba ni pokušavati, i sa ljudima se može samo silom, jer podivljala alavost razumije jedino taj jezik. I stroga ali pravedna palica je najbolji način organizovanja ljudskog društva, sve sam bliža tom ubjeđenju. Komunistički ideal je toliko daleko od stvarnosti, da je na granici sa jezom, što je u praktičnom dijelu sprovođenja ideje on i bio. Ne znam za demokratiju, ali ako mi samo neko kaže nešto protiv EU… Zakon mora da postoji, apsolutno je nužan jer ako se oslonimo na nekakvo „nacionalno osjećanje“, tradicionalnu pravednost ili autentiču dobrotu srpskog, ili ruskog čovjeka, svejedno, na suštastvenu „duševnost“ iz koje će onda da proizađe i ta potrebna forma – dobićemo samo i vrlo banalno – bezakonje. Razmišljala sam i o tome – tamo gdje živi sistem ne može da diše život, jasno, jer ga sistem uslovljava. Ne možeš da zaposliš npr. određenog radnika po osjećaju da baš taj čovjek treba da obavlja ovaj ili onaj posao, nego po sistemu koji traži nekog sa tim i tim prosjekom, tačno takvim i takvim profesionalnim usmjerenjem itd., pa ako on to ispunjava na papiru sistem te obavezuje da ga primiš. Tako recimo neki profesori „birokratčići“ hipotetički bi mogli da lakše dobiju uposlenje od onih talentovanijih ali sa manje papira u svojoj biografiji.
No ako ne bude nikakvog sistema, vladaće nepotizam.
Ljudima stvarno treba podariti civlizaciju i nekakakav standard života da ne bi postali vuci, da bi imali elementarne potrebe zadovoljene, da bi se mogli razvijati kao bića, da ne budu samo krv i meso. Gola prirodnost je čisti insktit, a on je surov. Svakako, nema ništa loše u instiktima, i oni su darovani sigurno čovjeku da bi bili neke sprege za očuvanje dara života, ali bojim se da smo u padu podivljali odveć… I ko god kaže da je kultura, ili umjetnost ukras samo, u krivu je. Njena primarna funkcija bi bila odgajanje i njegovanje bića čovjekovog kroz razne medijume – OPLEMENjIVANjE, jer u protivnom nema nikakvog smisla.
Kao i biljka, čovjek potrebuje obrezivanje, „odsjecanje suvišnih grana“ – mislim da sam čak i naišla negdje u asketskoj literaturi tu sintagmu. Sve da sitost i jeste baza, kako je stvari postavio M., ona mora da posluži kao temelj za nešto drugo, jer bez vizije cijele kuće, i sam temelj gubi svoj smisao. Uostalom, čovjek je jedino stvorenje koje može da odbije da jede kad je gladno zato što nije voljeno. Posvjedočeni su primjeri beba koje su odbijale hranu jer su imale emotivnu glad zbog ostavljenosti, odbačenosti od majke. To je sigurno i u osnovi svake druge anoreksije.
Neki standard života i cilizovanost je prosto na utjehu u ovom svijetu nesigurnom i to je i svojevrsno „carevanje nad tvari“. Neko mi je pričao da je gledao npr. monahe na Svetoj Gori za trpezom kako jedu, i kako njihovi pokreti, ponašanje, sve odaje bukvalno aristokratske manire… Liturgija takođe odgaja i vaspitava čovjeka. Ima nešto porazno u siromaštini, ne znam kako bi tačno opisala – kao jasno vidna degradacija onoga de dignitate homini, koja boji sobom svako djelanje i reagovanje čovjeka i usmjerava ga ka bjegu od toga što jeste, a to stremljenje onda još je gore jer postaje jedina unutrašnja sila sa kojom se u oskudici barata. Jako sitno, zatvoreno, mračno štaviše promišljanje o svijetu. Život ne biva dar nego mora.
Nema logike da postoji ovakav svijet – da nije u njegovoj osnovi milost, raspao bi se na parčad do sada sto puta. Kako živjeti u njemu? Dati caru carevo, Bogu Božije, jedino tako. I štititi ljude koliko je moguće, jer svaka vlast stvarno je velika odgovornost.
Čovjeku vjerovatno i nije mnogo potrebno, ali tu je ono svagdaprokleto pitanje: A kako on može, a ne mogu ja, ili – zašto on ima a ja ne… i čim se tako postave stvari život postaje košmar. Nikako se ne bi trebao čovjek porediti na taj način, pogubno je, to je iskušenje satanaila. Nego treba prihvatati sve kao dar, i raditi koliko je moguće više, na sebi, oko sebe. Ali moje je pitanje sad, i stvarno je egzistencijalno, koje su onda granice odgovornosti? Jer ako smo prihvatili ono od Dostojevskog da je svako kriv za sve, kako i na jedan trenutak možemo prestati da se posipamo pepelom? Jedino ako prihvatimo da je sve što imamo dar. Zapravo mi i nemamo ovu ili onu njivu, kuću ili auto, garderobu itd., sve je to ne samo prolazno nego i nestabilno, nego jedino što je stvarno u ovom svijetu – to je da imamo jedni druge. I ništa više, niti manje od toga. Jedina vrijednost.
Možda je previše ovih uopštenih opsrevacija, ali prosto me salijeću. Život se teško može učiti iz knjiga, bez opita, a onda kad ga kušaš, teško je pobjeći od gorčine…
Možda još nekoliko rečenica o Rusima.
O organizaciji njihovoj nema ni govora, s tim sam se odmah suočila jer su mi trebali mnogi i razni papiri odmah pri dolasku. Gdje god da dođeš moraš da čekaš jako dugo, niko naravno ne govori engleski, jako su spori i totalno neprofesionalni. Po kancelarijama raznih administracija rade pomenute bake i srednjovječne žene koje ne znaju ništa više i šire o svom poslu od dvije rubrike koje treba da ispune , a i tu se desilo da mi je jedna od njih napisala u rubriku imena „Bosna i Hercegovina“, misleći da mi je to ime… Malo kao da su pod nekim opijumom i blazirani. Spori, neodlučni, i kao glupi ili tako nešto. A to nije dobro za ovdašnje uslove, jer je sve daleko i ogromno, i ako nema dobre komunikacije između pojedinih „društvenih organa“, posljedice se samo lančano umnožavaju… Usput, niko naravno ne zna za Republiku Srpsku i čak među Rusma teško je potvditi našu državnost i postojanost. Najbolje se sjećaju Jugoslavije, a nisam sigurna da mnogi ne misle da ona i danas postoji. I to sa kakvom sjetom govore o Olimpijadi i putovanjima u SFRJ… Mislim da nije religija bila opijum za narod kako je govorio Marks, nego upravo komunizam. On im je nudio nekakvu državnu sigurnost, tražio pokornost i minimalnu odgovornost u nekom bazičnom smislu. Vjerujem da je ovaj prelazak ka kapitalizmu bio strašan. Kod njih je to porodilo najviše pohlepu za novcem i svi su odjednom izgubivši uninanost u sigurnosti države koja je samo tražila „da“ u ideološkom smislu – pojehali da prigrabe svoj dio kolača. A njih koji trče je stvarno mnogo.
13.7.
Svi se iz unutrašnjosti bore da ovdje dođu, kao i kod nas – centralizacija je jaka. Došli su ljudi iz Ukrajine, Kavkaza, Urala. Danas mi je jedan monah iz podvorja manastira Optinske pustinje gdje sam bila rekao da je Petrovgrad, pa i Rusija nažalost, između svega ostalog što je dobro u njoj, postala – „Durakovo“, selo gdje se liječe ludaci. Skoro je snimljen i jedan film, danska EU produkcija, sa takvim nazivom, sa jasnom tendencijom da se degradira Rusija i pokaže kako je u njoj nemoguća demokratija, koja je opet vrhunski domet organizovanosti savremenog društva. Ja sam mislila da je napraviti takav film samo podlost Zapada, ali naziv je izgleda postao metafora.  Čula sam isto i od drugih Rusa, naročito mlađih i okretnijih – da su Rusi lud narod, neuračunjljiv i nepredvidiv, neradan  i prljav.Russian village for fools.
Sve je to simpatično kad se čita u knjigama – o neobičnim reakcijama koje imaju junaci u njihovim romanima, i nesistematičnosti slovenskog čovjeka, ali je nezgodno kad se nađeš licem u lice sa čovjekom koji nema i ne želi da ima nikakvog sluha za tebe i ono zbog čega si ti tu, a to mu je usput posao. Ovdje čovjek treba doći u pripravnosti da bude beskrajno strpljiv i beskrajno siguran u cilj i smisao svog dolaska.
I treba doći svako ko želi da mu se smuči alkohol do kraja života. Mnogo je alkohola među narodom. Osjeti se taj zadah po hodnicima, u metrou, čak i na ulici među prolaznicima. Najviše se pije pivo i votka. Piju u najobičnijim situacijama, dok čekaju autobus na stanici – čak i žene, starci, bake, deke, omladina, nema pravila – ili na klupi dok čitaju novine, dok čekaju u redu da kupe karte za kino i isl. Omamljenost je široko rasprostranjena. Stvarno se ima osjećaj da su narod uspavan i pod dopingom.
Azijati ih sve više preplavljuju. Mnogo je kineskih i koreanskih studenata na Univerzitetu, i odmah se uočava jasna razlika između njih i onih koji su došli iz Evrope. Ovi sa Dalekog istoka su vrlo određeni, marljivi kao mravi, i imaš osjećaj da ih šalje njihova vlada ili tako nešto po usmjerenosti koju imaju njihovi napori za učenjem jezika i sticanjem diplome. Ili je to puka glad, da se vratimo na nju. Razmišljala sam i o natalitetu s tim u vezi. Pričala mi je jedna Kineskinja iz Hong Konga kako i danas po unutrašnjosti Kine vlast na najgrozniji način kažnjava one koji imaju drugo dijete, a ne mogu da plate „porez“ ili kaznu za to – jer je po zakonu samo jedno dovoljno – otimanjem imovine, tučom i drugim zlostavljanjima. Ne treba propagirati nikad natalitet radi nataliteta, to nema nikakav značaj. Treba rađati djecu samo ako ćemo ih voljeti i odgajati, ako ih možemo voljeti i odgajati. Treba rađati ličnosti.
Kinezi su izmijenili dosta od svoje tradicionalne fizionomije. Ja sam se uvijek divila gracioznosti žena Dalekog istoka, ali pod uticajem jeftine a nezdrave hrane i to je sad drugačije. Ima mnogo debelih Kineza i Kineskinja, po čijoj koži se prepoznaje loša ishrana, a možda i malko neka alavost jer su izašli iz svojih sirotinjskih provincija u svijet gdje je bar hrane mnogo i na dohvat je ruke.
Japanci su prisutni, mislim, u biznisu najviše, ali i u literaturi i modi. Urbani stil nije sasvim evropski – Legend, Esprit, Beneton kakvoće – nego je sa primjesama istočne ornamentike po garderobi, onih nekih plamenih japanskih šara i privjesaka koje nose po sebi. Čitaju Haruki Murakamija, preveden je na ruski i česta literatura u metrou. Tamo i inače svi u metrou čitaju, i to mi je bilo utješno i za svaku pohvalu.
Na kursu jezika je za sada solidno, mada je to ljetnja škola i nema neki striktno akademski nivo. Neobično je jedino što smo u grupi sabrani sa raznih strana svijeta i ovo mi je prvo iskustvo učenja jezika sa neslovenima. Kako drugačiji jezički koncepti i načini usvajanja novog gradiva i artikulacije! Svako ima po neki glas koji ne može da izgovori, kao što i u njegovom jeziku postoji po neki koji ovi drugi ne mogu da izgovore. A najzanimljiviji su motivi zbog kojih ljudi uče jezik: za Kineze i njima srodne već rekoh, tu je potom cijela svita evropske mladeži koja obilato koristi bezvizni režim i putuje od mjesta do mjesta, navikla na hostele i studentske kampuse, dolaze pod plaštom učenja a zapravo žele provod i putovanja, nova poznanstva i iskustava – nešto kao hipici 21. vijeka. Zatim nekolicina zaljubljenika u rusku kulturu, jako jako malo je takvih, ali ipak ih ima. Onda mnogi Nijemci, Mađari i drugi koji iz čisto ekonomskih razloga uče ruski. Ruski je sve popularniji u Evropi zbog biznisa, i nakon ona dva „obavezna“ jezika – engleskog i njemačkog – ljudi se sada često opredjeljuju baš za njega. Upoznala sam i jednu Mađaricu koja radi za vodeću firmu za gas u Mađarskoj – poslali su je ovdje da zbog posla savlada osnove ruskog. Ima i jedan Nijemac, a njega mi je baš žao. Završio je filosofiju u Tibingenu, i stvarno dobre je mentalne građe i čvrstog i artikulisanog pojmovnog sistema, ali hladan sasvim i „najnormalnije“ usmjeren samo na zadovoljavanje svojih potreba.
Takvi ljudi hladne glave imaju ponekad korisne opservacije – pričali smo o Dostojevskom i rekao mi je da najviše voli njegove romane zbog toga što svaki postupak junaka, riječ, čak i pomisao ima svoje direktne posljedice na život. Ništa ne postoji samo onako. Radi kao učitelj njemačkog u Moskvi, iz Hamburga je, ali npr. uopšte nema dom, tamo živi kao i ovdje, sa raznim ljudima kao podstanar, ili u kampusima, i stekla sam utisak da je to tamo normalno. Izgleda kao dvadesetogodišnjak a 36 mu je godina. Malo se smije, malo i plače vjerovatno. Čovjek treba da ima bore u životu! I sijede vlasi! Neka se niko ne stidi toga, jer se vidi trag života. Ovaj nikad nije imao neku ozbiljnu brigu osim brige za samog sebe, i neki ozbiljan odnos, osim psihologizacija raznih, nesrećnog djetinjstva i ko zna čega još. Možda i griješim dušu, otkud ja znam… Ali zanimljivo je da je odmalena htio da dođe u Rusiju, čitao je tu literaturu i valjda mu je negdje ostao prisjenak topline iz nje, ali sasvim nesvjesno… tako tumačim…
Australijanci, Amerikanci i Kanađani su skroz bez boje, ali veliki entuzijasti. To je genetski mislim, jer ko god je tamo došao morao je dobro da potegne da se snađe. U Evropi čovjek kad pada uvijek ima na šta da padne, u Americi kada pada – ide u bezdan… (o.Šmeman) Imaju standard, dobru volju, i to je to. Čini mi se da nisu previše dekadentni.
Upoznala sam nekoliko studenata, mahom ženskog pola, koje rade magistarske radove na ruske i balkanske teme, pa su došle ovdje da uhvate od jezika koliko mogu i da omirišu zemlju. Jedna od njih je sa Oksforda i radi neku temu o uticaju Rusije na pitanje Kosova. Šta ja mislim? Da ih šalju njihovi profesori kao male špijune u ova ili ona istraživanja, a da one nisu ni svjesne toga. Kad nam je jednom prof. Šijaković rekao, govoreći o krahu ideje Univerziteta danas, da ako hoćemo da znamo šta neki naučnik misli – treba da vidimo ko ga plaća – to mi je bilo isuviše surovo. Sad mi se čini da je baš tako.
Možda će vam biti zamorno da čitate sve ove redove, ne znam. Znam da je meni sad lakše mnogo.
Ne pišem o gradu, još. Prosto ne znaš gdje bi prije otišao. 2000 muzeja, pozorišta, opere, balet. Ja zasad mogu samo da šetam pored Neve. Sinoć sam u pola deset uveče uživala u suncu poslije kiše, vidjela sam i jednu podmornicu, prvi put u životu. Osluškujem jezik, trudim se da otjeram strah.
U ljubavi
Anja
Anja Jeftić (1980 – 2008)

Comments

comments