U nekoliko posljednjih mjeseci često sebi u bradu postavim ovo pitanje. Vjerovatno većina vas, samo to svi vješto skrivamo jedni od drugih. Možda bismo mi to i koga pitali, možda bismo se izjadali jedni drugima, ali je jako teško u današnje vrijeme naći nekoga s kim možete, prije svega, biti prijatelj. I to svi dobro znate, a i to svi dobro skrivamo. Sve nam se svelo na to da sve krijemo. Krenuvši od problema u porodici, zatim problema u vezama, pa i sam problem veze; jer danas naći srodnu dušu je isto kao da tražite rudnik zlata u nekoj zabiti gdje ni korova nema.

Onda o zdravlju, boljeti nas ništa ne smije, a i kad nas zaboli nemamo s kim podijeliti, jer vas sagovornik automatski pošalje psihijatru. Ili si lud ili imaš početak šizofrenije, za njih. Plakati možete u mišjoj rupi, jer ako zaplačete pred nekim obično dobijete epitet pičke. Ja se zaista izvinjavam na psovkama, ali alternativnu riječ ne nalazim u vokabularu. Nebitno o kome se radi, muškarcu ili ženi – plakati se ne smije. Plakati si smio prije dvadeset godina kada te majka poslala po hljeb a ti umjesto kusura kupio žvake bez pitanja, pa zato dobio prutićem po guzovima. Moraš se smijati na silu, a u sebi od muke lomiti zemljanu koru. Jer, da se ne vidi – znate?!

Ipak, mene najviše brine ljubav. Možda sam ja previše sentimentalna kako gazim tridesetima ili sam jednostavno zaražena tim virusom još iz onoga doba. Da ne kažem prijeratnog. Nije ni fer da spominjem tu riječ, jer mnoge generacije je se i ne sjećaju. Ko zna, možda i ne trebaju da je se sjećaju. Međutim, zapisana je historija i mi, koji smo već formirani ljudi bili pred rat, je jako dobro pamtimo. Vama koji je ne pamtite, želim ugodno djetinjstvo. Ovo djetinjstvo ne stavljam pod navodnike, jer većina vas neće iz njega ni izaći. Ja sam svoje imala, i ponosna sam na njega jer me je naučilo mnogo čemu. Naučilo me je da poštujem ljude, da volim, da pričam o ljubavi, da je ne skrnavim, da je ne krijem a ni da je vrijeđam. Ja, kao žena u poodmaklim tridesetim godina volim ljubav i satkana sam od nje. To je sav moj miraz. Više ništa nemam.

Jutros, u 8:00 čekajući autobus da idem na posao, sjedoh na klupu. Pogledam pored sebe – plavim markerom napisano: „Nedostajaće mi naša ljubav. 12.10.2014“ i neki znak koji nisam uspjela dešifrovati. Nisam ni htjela uzeti telefon da slikam, kako biste to vidjeli, jer sam već davno prestala da fotografišem ljubav. Vozila sam se do posla. 70% putnika čačka telefon, ovih 30% su ljudi koji maštaju gledajući kroz prozor. Ne znam o čemu, ali bih voljela da sam mogla ući u njihove glave. Čisto da vidim je li se podudaram i sa kim. Jer sa ovih 70% sam znala unaprijed da se ne podudaramo. Izlazim kod Muzeja i idem prem Vilsonovom. Trebam prijeći mostić da bih došla do posla. Pola devet je, sunce rastjeruje kišne oblake i svađa se sa nevremenom od jutros u 6 sati. Inače, to je idealno vrijeme za jutarnju šetnju i pokoju riječ razmijenjenu sa strancem. Pobogu, niko neće misliti da se poludjeli. Vjerujte mi, radim to često. Klupe prazne. Pored par njih prazne pivske flaše i kesice od čipsa. Na mostu se susrećem sa dva tipična sarajevska kockastoglavaša. Krenuli u Face. Bezbeli.

-Jarane, sviju mi znaš kako je dobra pička. Jeste glupa ali ko je jebe, može poslužiti ‘vako za zajebancije. Neću je staroj voditi.
-Paša moj dobri, svaka će ti sjest u auto i svaku ćeš uzet’ na dvije riječi.
-Ma jaro moj, oca mi mahneš joj Masterom kroz obrvu – već sam je jeb’o.
Ovo je razgovor dva mlatimudana, od po 26 godina (otprilike).

O njihovom izgledu ne bih pisala, jer danas svaki skoro isto izgleda. Bradica level Rejhan Demirdžić, ali ju je on barem znao šmekerski nositi, a ovo danas ne znaš ni je li vehabija, ili je muškarac ili je Konćita ili samo majmun. Neke majice sa cirkončićima, satić iz Avona (a neko im je rekao da je Rolex) i naravno, neizostavna PLAZMA telefon. Krenuli momci u Face na kafu. Jer tamo ima kamera, pa neko će ih snimiti i biće na televizOR. Srešće, naravno, tako neke dvije sponzoruše što čekaju sarajevskog Hefnera da im nabije rogove, umjesto zečijih ušiju, i njima lijepo jer u svom jadnom životu ne moraju ništa da rade, samo da trepću i milke silikone.

Eto frajera k’o sumanutih intelektualnih invalida. Koga, bolan, briga za emocije i ljubav? Baš sam i ja luda, je l’ da? I ovdje se završava sva priča o nekad postojećoj ljubavi. Onoj istinskoj, gdje je dovoljno da se držite za ruku a da vam pri tome proradi svaki kapilar. Da ne zamjerate jedno drugom šta ste obukli. Da ne razmišljate ko ima para, već da skupite zajedno tri marke pa popijete kafu. Nije važno iz čijeg je novčanika izašla već kakvu je aromu ostavila na usnama. Da ne lažete jedni drugi. Da ne levatite nikoga. Da se držite dogovora jer svi imamo dušu, a nekad ona zaboli – vjerujte.

Lijepo je to što ste preko noći postali vlasnici restorana, kafića, radnji…sve je to lijepo, ali nije lijepo da vam to služi kako biste se prodali. Jer, realno – većina tih lijepih, nacifranih i napirlitanih đaltara se loži na vaš bibi i na to da može reći da „hoda“ sa gazdom a ne na vas kao osobu. Kao osoba imate fiziku što vam Bog dade, i ono što su vam roditelji dali. Odgoj. Žalosno je što nijedno ne znate da iskoristite. Ovo važi za oba spola. Ipak, sjetite se da postoje i djevojke i žene koje svaki svoj dinar zarade radeći i da vam te žene nikada neće biti dostupne, jer one ipak više vole one prave šmekere. Kad vam djevojka pristane da je odvedete na sok u Jagodu, znaćete da voli vas a ne vaš kafić. A vama, drage moje žene, želim da birate momke koji se ne stide da vam uberu cvijet. I ne dozvolite da vam iko nedostaje.

Živjeli!

Autor: Azra Fiola

Comments

comments