Dragi prijatelji,
Približava se kraj mog boravka u SPb, primila sam nekoliko pisama od vas poslije onog svog prvog, bilo je tu mnogo vrijednih i korisnih stvari za mene. Izgleda da čovjek bez distance i lišavanja ne može ni da zna šta mu znače ljudi koji ga inače svakodnevno okružuju, a to je i neka pošast naše prirode – da vrijednost onoga što imaš uvidiš tek kad ga se lišiš. Mislila sam da bi trebalo dodati nekoliko riječi na ona prva „vpečatljenija“ zato što se nanizalo još iskustava u ovih nekoliko nedjelja, a i da ne budem kao Dositej koji kad je došao u Hilandar ništa drugo nije vidio i nije zapisao nego samo kako se kaluđeri svađaju, prenebregavši svu tamo nahodeću se ljepotu.
Da bi čovjek bio nečim razočaran, mora prethodno da bude time očaran, zato htjela sam da malo proanaliziram korijene zanesenosti „rusizmom“ koje sam odvajkada čuvstvovala. Mnogi ste mi zamjerili zbog grubih riječi o Rusima, jer svi smo mi manje više odgajani u velikoj privrženosti slovenskoj „majci“, ali meni se čini da sam imala pravo da govorim o njima tako samo zato što ih mnogo volim. I vjerovatno i imamo pravo da kritikujemo bilo šta ili bilo koga samo onda kad volimo.
Odrastajući na mitu o Rusima, bezmalo svako od nas, što zbog literature što zbog predanja u našem narodu, za maštovni svijet djetinjstva je imao realno geografsko uporište – bila je to ta zemlja, iza sedam gora i mora, gdje su stvarno živjeli carevi i princeze i gdje su životinje govorile nemuštim jezikom, a kuće bile šarene i kitnjaste, i dame u čipki i kadifi. Tamo su živjeli starčići po kolibama, koji ne samo da su pokazivali put zalutaloj djeci ili prinčevima koji su tražili svoje drage, nego su i hranili medvjede, i molili se na brojancie, bili i baćuške i mistici u isto vrijeme, i šumski patuljci i mudre djeduške.  Možda su slikari zlatnog 19. vijeka Rusiju učinili takvom; poslije posjete Ruskom gosudarstvenom muzeju tako mi se upravo i čini. Nesterov, Somov, Kustodnjev, Rjerih i drugi predstavili su je i zemljom osvećenom, i nadrealnom skaskom raskošnih boja, i mističnom naseobinom talentima izobilnih likova – od prosjaka iskričavih očiju do cara preizobilnog u sili i pravednosti – za svakog je tu mjesto ugotovljeno bilo. O pejzažima da ne govorim. Nema veze ko si i šta, važno je da si „russki“ (to je prisvojni pridjev po porijeklu ali ga ovdje koriste u poimeničenoj formi za oznaku etniciteta) i ti si već sama „slivka“, krem slovenskog vijekovima nastajuščeg gena. Bogatstvo slovenskog folklora, s jedne strane (staništa mašte gdje paganština više nije grijeh nego zalog novog, šarenog i preobraženog svijeta) i duboka mistika hrišćanskog iskustva s druge strane (kazivao mi je jedan čovjek koji je pisao o isihazmu kod Rusa kako za rusku duhovnu tradiciju učeno monaštvo nije bilo tako karakteristično kao za grčku ili srpsku, nego su više bogatili pravoslavni svijet ličnostima malorječitim ali duboko životnoopitnim) – to dvoje percipirano vmjestje pokazuje se kao prosto neodoljiv sovez. On možda prekoračuje i objedinjuje dvije strane u čovjeku, protivpoložnosti – onu koja teži ka savršenijem od sebe, uzoru i idealu, moglo bi se reći superegu po psihonalitičarima i onu koja je nešto tamniji i neprozirniji sediment u čovjeku…
Ovdje sam sretala – možda zato što su mi oči same tražile takvo što – Ruslana i Ljudmilu gotovo na svakom mjestu, vilinske vlasi su mi lepršale sa kutija za čaj, sa korica sveski i šoljica za kafu, zlatne kule sa čokoladica, kolorit stvorenog svijeta u svojoj ruskoj poputnini sa rubova stoljnjaka, posuda za jelo i kašika. A jedan od najdragocjenijih i najpopularnijih suvenira iz RF, poslije „matrjuške“, jesu škatulke, kutijice za razne potrebe koje tradicionalno izrađuju vijekovima, a na kojima je ručno oslikana sva mitologija slovenska i russka… Pa i fotografije koje su nam, još bivajući djecom, dolazile iz te zemlje nisu se mnogo razlikovale od tih i takvih predstava. Ekranizovane ruske bajke, takođe, uvijek su bile nešto sasvim drugo u odnosu na ostale – nestvarno ispričane i predstavljene priče. Za one Andersenove sam uvijek nekako znala da nisu stvarne iako su lijepo zvučale, a one ruske su bile kao sobitija iz domaće atmosfere, one koju prepoznaješ kao neotuđivo svoju (u jeziku, kodu ponašanja u kući, „životu u okućnici“, u bašti, na polju i rijeci, igri) samo u ruhu malo „oneobičenom“. (Interesantno je i ovo – u 20.vijeku, u jeku polemika o tome šta jedno djelo čini književnim i pokušaju da se teorija književnosti utemelji kao nauka,  ruski formalisti će da kažu kako je glavna odlika pjesničkog jezika, jezika umjetnosti, u odnosu na onaj govorni i svakodnevni upravo – „oneobičavanje“, ostranjenije…)
Jednom usvojeni modeli prihvaćenih bajkovitih ideja kasnije su samo reprodukovani  i prepoznavani na ovaj ili onaj način. Pamtim jedino malu mrlju na misteriološkoj optici ruske kakvoće, a kao derivat Sovjetske Rusije. Tetka nam je osamdesetih godina donijela po povratku iz Moskve jedan aparatčić za gledanje slajdova. Na njima su bili spomenici narodnim herojima i cvjetni parkovi Lenjingrada (čovjek tek kad dođe u Petrovgrad može da vidi šta je značilo i koliko je nerealno i pretenciozno bilo to preimenovanje grada, kao što može i da postane svjestan šta ideologija može da uradi, od jednog naroda i jedne zemlje; ((smiješno bude poslije kad kažu da ideje ne mijenjaju svijet!)).  Rusija, tužna i kruta bila je na tim sličicama koje smo za udivljenjem gledali, više zbog mogućnosti da kroz malo okno progledamo u veliki park, nego zbog onoga što je tamo bilo predstavljeno. Ne, to nije bila ista zemlja, to je više bio neki iskrčeni prostor, poravnan i potom zasađen cvijećem u pravilnim geometrijskim razmacima i naseljen ružnim spomenicima od gvožđa.
Kad su se malo razišle magline dječijih mečtanija, vizuelnih i snovidećih, došli su Puškin, Dostojevski i Tolstoj, prenijevši silinu ruskog etosa života, kako nam se činilo, sa slike na riječ i ponjatije. Oni su otprilike za nervaturu misli bili ono što filigranska šara za strukturu folklornih izdjelanija. Kod nas je nekako tako prihvaćeno – i  zna se – život je tu iz svojih dubina progovorio i jedino je narod koji zna za ponore i visine ljudske duše mogao tako da piše. Odatle negdje i datira ukorijenjivanje one čuvene sintagme „ruska duša“, kao aksioma u našoj emotivnoj sistemi. Njome je rečeno sve najdublje što se o ljudskom saosjećanju, dubini saodnosa i poimanja svijeta „onakvog kakav on stvarno jeste“, a ne onakvim kakvim ga zakoni trke za hljeb nasušni odvajkada prave – može reći. Bar za Slovene.
Tako i za Vuka Isakoviča. A onda i za druge Srbe. Beskrajni plavi krug i u njemu zvijezda… Metafora u metafori. To je stereotip koji je jednim dijelom obilježio srpsku kulturu.
Mnogi od nas nikada i neće, voljno, osloboditi se tog mitološkog zanosa, no i to je ljudski. Ali ako mene neko sad pita, iza sedam gora i sedam dolina ne leži neki drugi svijet i nema u njemu čudesnijih šuma od onih naših, tako ni u Rusiji. To mi je pomogao da artikulišem jedan prijatelj, a trebalo mi je mnogo vremena da shvatim. Sav dosadašnji život. I nije tu više važna ova zemlja kao ona sama, nego princip, pristup životu. Neki to znaju otpočetka. Nekome je to aksiom.
Ali mi ljudi koji se bavimo knjigama često smo u iskušenju poetizacije stvarnosti. A to ne treba, ili bar ne stalno. Jer maštati nije teško, kao ni učitavati izmaštano u život, ali ideje treba provjeravati u stvarnosti da se vidi mogu li proći njen test; treba ih ispucavati. Kolizija je ponekad strašna. Dostojevski je živio ono što je pisao i njegove ideje su preživljavale krvavi test stvarnosti. I u ranija epska vremena pjevalo se i pričalo tek uveče, nakon završenog posla, koji je morao biti obavljen. I bez zanosa dnevnih. Ne treba, čini mi se, prihvatati književnost kao kompenzaciju za život, nego kao nadopunu za životno iskustvo, ono od krvi i mesa.
*
Dostojevski je pisao relativno brzo, i to izgleda zato što ga je život pritješnjavao. Često – jedna „glava“ knjige u štampariji, druga u piščevoj glavi. Nije imao beskrajno vremena za narative, trebalo je živjeti. Sjetila sam se i kako je vladika Atanasije negdje u pogovoru svog prevoda Knjige Postanja kritikovao savremene bibliste da cjepidlače kada govore o ovom ili onom dijelu Jevanđelja nekog od apostola, pa ih porede, nalaze propuste i sl. Kaže, ne mogu da shvate da su i oni bili ljudi i da su često pritješnjeni životnim okolnostima i sami pisali brzo. I da Novi Zavjet nije istorijska ili ne znam kakva studija, nego svjedočenje živih ljudi o živoj ličnosti i susretu s njom.
Dostojevski je predstavnik ne više ruskog književnog poetizma, nego pravoslavnog realizma u književnosti kako je to odredio otac Justin P. I po mnogima, preteča psihoanalize, prije Frojda i ostalih, koji su krenuli u složeni posao seciranja skrivenih odaja našeg bića i njihovog rasvjetljavanja. Čini mi se da je možda najveći doprpinos Dostojevskog u tome što je pokazao da nije sva poenta poniranja u duševne dubine u tome da ih osvijetlimo, nego da ih „ispucavši ih“ u odnosu sa drugim ljudima preobrazimo.
Ovdje je njegov književni opus nešto što se podrazumijeva u svakodnevom razgovoru, česte su i analogije koje se prave sa nekim ličnostima iz njegovih romana sa onim stvarnim, kao sa nekim arhetipovima. Izvjesno je da poslije čitanja njegovih djela ne možeš da budeš isti. Zapahne te ta dubina i život dobija drugu perspektivu. Ali postala sam svjesna i jedne mnogo važne stvari za razumijevanje njegovog djela. Pišući, zapravo, on se liječio i praznio na neki način. Nije ostajalo u njemu to što ga je naseljavalo i on je mogao da diše. I mogao je svu tu sumu iskustva, tu guku nekako da preoblikuje, da joj da smisao. Možda u krajnjoj liniji da preobrazi ili da joj da takvo naznačenje. Nekada je sve to zamorno, čitati beskrajno duge dijaloge, izleda kao književno cjepidlačenje, ali to je bio mehanizam njegove duše koja je sve pamtila i sve registrovala i kojoj je sve bilo važno.
Mnogo ljudi ovdje pati od depresije, i Dostojevski je. Klima je teška, 50 sunčanih dana u godini, mnogo vlage, duge zime, stalne promjene vremena. Ležao je u bolnici zbog toga. Tako je i napisao „Idiota“. Pitala sam se zašto je na kraju kneza Miškina vratio u bolnicu, nije to nekako u redu. Sad vidim da je to zato što je i sam završio tako, poslije se malo i svetio društvu pišući taj roman. Čak mi je moja hozjajka, žena u čijem stanu sam živjela, a koja je ležala u bolnici zbog depresije – što ovdje uopšte nije neuobičajena pojava, i objašnjavaju to vremenskim prilikama, nedostatkom sunca, čestim promjenama u klimi – rekla kako više ne voli da ga čita D. – zbog nedostatka pozitivnih likova koji su ubjedljivi. Čak mi je i jedan moj prijatelj iz naših strana govorio da su kod Dostojevskog „negativni“ likovi ubjedljiviji od pozitivnih, da su ovi drugi mlaki, Ivan naspram Aljoše u „Karamazovim“ itd.
Bila sam u njegovoj kvartiri koja je u samom centra grada, na Kuznečnom per., srce starog Petrovgrada, ogromna stara zgrada na uglu dvije ulice, naselje koje je priča po sebi i gdje je prošlost i sadašnjost prepliću u korist ove prve. Divan mali i veliki, skroman i raskošan stan u isto vrijeme, u kojem je živio sa Anom i djecom. nakon što su se upoznali i zaljubili kada mu je pomagala oko pisanja romana „Kockar“. Mene je oduševio enterijer te kvartire, iznajmljene, u kojoj je pisac napisao „Braću Karamazove“ i onda tu i umro, pričestivši se  i ispovjedivši se. Sa svega nekoliko soba i nemnogo namještaja ona potpuno odgovara svim potrebama života jedne obične ali ipak građanske porodice.  Tu je svega nekoliko prostorija – gostoprimnica, kuhinja, radna soba Dostojevskog, dječija soba i Anin mali sobičak, gdje je ona revnosno prepisivala njegove rukopise i spremala ih za štampu. Malo stvari, ali sve su tako lijepo odabrane, stilski urađene i vrlo funkcionalne. U radnoj sobi jedan veliki sto, polica za knjige, zidni sat, još jedan omanji sto i stolica za razgovor i predah… Kuhinja sa krasnim stolom za objedovanje, nekoliko vitrina i skupocjenim servisom.
Nekako kao da se i sada može osjetiti ritam tog života ljudi uzdignutih glava i spokojnih pokreta, koji su primali posjetioce i u ambijentu prisnom vodili beskrajno duge razgovore, nopterećeni televizorom, u dostojanstvenoj odjeći, koja je kao i danas, tako i tada uvijek nešto govorila o čovjeku…  Sjetila sam se mnogih naših stanova, gdje je inflacija stvari savremenog svijeta nanijela u njih mnogo toga i potrebnog i nepotrebnog, kineske robe, plastike na koju možda više i ne obraćamo pažnju, nego samo kad smo prinuđeni da se selimo vidimo množestveno čislo njino. U kojima se stapamo sa enterijerima, foteljama kao protetičkim pomagalima, i pomalo kao da sami služimo njima a ne oni nama – sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam hodila stanom Dostojevskog, i činilo mi se da su oni tu bili gospodari, a ne stvari, rijetkih ali odabranih. Takva, no nešto malo veća i raskošnija je i Puškinova kvartira. On je bio itekako proslavljen za svog vremena i potičući iz ugledne i imućne  porodice mogao je da priušti sebi malo više luksuza. Bibloteka je više nego raskošna. Boraveći u njoj – budući da nikad nisam mala neku naročitu posesivnu sklonost ka ovakvim ili onakvim enterijerima – pomislila sam: ovakav ambijent je prvi od svih koje sam vidjela koji bih sebi mogla istinski da poželim da imam …
Hodeći kroz ove prostorije gdje su oni živjeli  čovjek može djelimično da oživi život građanskog pisca druge polovine 19. vijeka. Uopšte sav taj stari dio Petrovgrada je baš onakav kakvim ga zamišljamo čitajući klasičnu literaturu i svojim izgledom provocira maštu – izgleda kao predio iz snova i muzej na otvorenom, zbog arhitektura i ljepote nevskih kanala, zaista je sjeverna Venecija i još ljepša i manje tonuća i manje vonjajuća od one južne. Velike lijepe zgrade sa visokim prozorima, žućkaste i narandžaste fasade, unutrašnji vrtovi i lavirintasto ustrojstvo stepeništa. Mali trgovi na uglovima ulica gdje seljaci i dan danas prodaju cvijeće i sitno sjvernjačko voće, borovnice, ribizle i maline kojih je ovdje u izobilju, poneko i ručne radove i stvari koje su za naša kućanstva već izgubila svaku upotrebnu svrhu… Biće da su to bila i mjesta gdje su nekada djevojčije prodavale svoje tijela i gdje je bivala u svojoj životnoj mrkoti i Sonja Marmeladova, a kuća njenog Raskoljnikova je nedaleko od Kuzn.p., i do danas stvarno postoji… Čak je tu mala tabla na kojoj je napisano da je tu živio lik iz romana Dostojevskog, zapravo prototip lika koga je pisac kasnije „pjeredumal“ u svom djelu.
*
Prosto, neki poredak gradskog života može da se rekonstruiše na ovakvim mjestima a i na osnovu predznanja o tom vremenu. Ponekad, sav Petrovgrad mi je izgledao kao grad u kome je konzervirana prošlost njegova jedina sadržina. Prelijepe zgrade kojima se čuvaju fasade od propadanja i resturiraju svakih nekoliko godina da bi eksterijer ostao kakav je bio i ranije, i unutrašnjost muzeja i dvoraca koji enterijere čuvaju zamrznutim. U slobodno vrijeme sam obilazila dvorce i putovala u carske ljetnje rezidencije u okolini Petrovgrada. Da li me je sve to fasciniralo? Ne znam, svakako je da čovjek ne može ostati ravnodušan pred svom tom raskoši, ali danas se i tu jasno vidi trag vremena… Prašnjave zavjese, ustajali vazduh, s jedne strane, s druge velelepnost svake od tih prostorija koja je imala svoju posebnu namjenu i poseban stil uresa, ali i pitanje koje se nametljivo postavlja – kako je iko tu mogao da se osjeća „kao kod kuće“? Bjesomučna potreba da se podražava sve što je „evropsko“. Kako smrznuta i lažno scenografična izgleda sva grčka i rimska mitologija na kartinama i reljefima po zidovima starog, sjevernog, Peterburga… Najljepši su ubjedljivo radni kabineti i biblioteke, gdje nema silnih zlatnih ukrasa po zidovima i stilskog eklektizma od koga se može čovjeku zanebesati, ali i sale za ples i koncertna izvođenja, jer su jednostavne, prostrane i svijetle. Dvorac carice Ekaterine u Carskom selu je nešto drugačiji, jer bio je srušen za vrijeme 2. svj. Rata i sada ga obnavljaju, pa zrači svježinom… U njegovoj blizini je polusrušena rezidencija Romanovih, gdje je živjela carska porodica prije ubistva 1917., pečalni pečat skorije istorije…
Od svega toga – na stranu carevi i dvorci, premda ne možeš se oteti utisku da je gotovo nevjerovatno šta je sve jedan čovjek uspio da uradi za svoju državu i grad – meni je možda ipak najvažnije bilo da nekako rekonstruišem život države koja je imala intelektualce i darovite ljude kao svoj veoma važan i integralan dio društva, a koji su imali sa svojim idejama veliki uticaj upravo na društvena kretanja, oblikovanje ukusa i stila jedne epohe…  Ideje su nalazile provjere u razgovorima, a ideja jedinstva ruskog naroda stajala je možda u pozadini svega (kako su njihovi starci govorili: Narod, ne dumaющiй o nebe, ne dostoin žitь na zemle) i Puškin je, recimo, kao nacionalni pjesnik opjevao svu njihovu geografiju i istoriju. Zato, do danas je on ostao pjesnička ikona svih potonjih pokoljenja, i podrazumijeva se da ljudi ovdje znaju mnoge njegove stihove napamet… Solženjicin, njihov savremeni nacionalni ideolog, umro je u te dane dok sam bila u Rusiji. Toržestveno su obilježili njegov odlazak. Imam osjećaj da je sa njegovom smrću potpuno nestala i cijela jedna generacija starih Rusa i njihov autentični duh. Nešto približno onome što mi u svojoj kulturi osjećamo kao uticaj ruske emigracije poslije Revolucije, a kod njih je to bio stil života koji je potpuno oblikovao mentalitet i atmosferu jedne epohe… Danas – „ne tako“, sve je manje ljudi koji imaju u sebi onaj ideal integralnog znanja, kao i onih koji bi bili spremni na žrtvu radi ideala, ili naroda… Htjela sam da idem na njegovu sahranu, ali sam tih dana bila tako umorna… Sad mi je žao, ali i drago što su ga njegovi tako ispratili, jer se ipak pokazalo da nije umro neprepoznat od svojih.
Svi snovi koje sam imala kada je u pitanju tradicija ruskog znanja, ruskog školstva, institucija, zadužbina i tekovina velikih ljudi koji su oblikovali kulturu ovog grada, a onda – s obzirom na to da je SPb sjeverna prestonica – i ostatka naroda sublimirani su možda u nazivu škole u koju sam se zaputila da učim jezik: Imperatorski Gosudarstveni Univerzitet Sankt-Peterburga, odjeljenje Filološkog fakulteta, zdanija iz 18. vijeka koje se nalazilo tik do Menšikovskog dvorca – prvog kamenog zdanja u SPb. I zaista, zgrada je velika, neobična, jako stara i pred rekonstrukcijom, a njihov dekan ima neobčinu sklonost ka skulpturama pa je sav okoliš naselio najčudnijm i ponegdje najgrotesknijim statuama koje sam ikada vidjela. Najljepša je ona posvećena Malom princu, u unutrašnjem vrtu gdje bi prosto čovjek od miline sjedio, listao knjige i razgovarao s ljudima. Inače Egziperija Rusi dobro znaju, čitaju i poneki misle da je on zapravo Rus, u toj mjeri su ga prepoznali kao svoga. Ima i jedan dio vrta gdje se nalazi kamenje, oko 100-ak komada iz svih važnih Univerziteta svijeta, i ja sam baš poželjela da i mi tu donesemo jedan kamen sa svoga… ali bio je odmor i nikoga na Fakultetu nije bio kome bih mogla da predložim tu ideju… nažalost… Odjeljenje za rad sa strancima FilFak-a se nalazi nešto dalje i mislim da je daleko od ideala „ruskog obrazovanja“ onako kako ga mi to sebi često predstavljamo. Danas je to manje-više biznis-institucija koja pokušava da opskrbi tržište sa kakvim takvim znanjem ruskog jezika, za koga je interesovanje u svijetu rastuće i u rapidnom progresu.
Nivo časova i nije tako loš, ali je osoblje bilo blisko savremenom stereotipu o Rusima, kojeg su nažalost stranci već izgradili… Generalno, zamjeraju im zbog neljubaznosti, zbog toga što ne vole pridošlice i što samo gledaju kako da od njih izvuku novac, što mnogo piju i što su u poslu jako jako aljkavi i nepouzdani. Zapadna pamet na to nikako ne može da se privikne. Jedan Kanađanin mi je govorio dok smo čekali da uđemo u muzej Kunstkamera da on ovdje ne vidi jedno srećno društvo, nego društvo koje hoće da otme od drugoga zato što se od njega svaki dan otima na najočigledniji način. Ovi se ljudi ne smiju, kaže. Njegova prijateljica Ruskinja kada govori engleski, veli, smješka se i ljubazna je, a kada govori ruski čak i kada joj je prijatno nikada nema takav izraz lica. Ne znam je li u pravu, ali sigurno je da sa preuzimanjem nekog jezika, preuzimaš i mentalitet i sistem razmišljanja i pristupa životu koji taj narod ima. To sam i ranije slutila, a sad mi je to postalo tako očigledno. Naravno, možeš i da ne prihvatiš ponuđeni kod, da budeš prosto operativan, ali to rjeđe biva.  Poslije kad smo ušli u Kunstkameru (muzej antropologije i etnografije naroda svijeta) oni su bili užasnuti što su direktno na eksponatima ispisali šifre, flomasterima neizbrisivim. Tako na nekom etiopijskom rukopisu iz 8 vijeka, tako na statui Bude iz 16.vijeka, tako na… svemu gotovo, nema papirne etikete, nego tako pisano direktno po površini.
Primijetila sam i jednu zanimljivu stvar kod ljudi koji dolaze sa Zapada – to da oni vjeruju u ideal građanskog društva i socijalne pravde, odnosno to im se podrazumijeva. Ljudi iz Kanade i Amerike su potomci bukvalno emigrantskog stanovništva i prirođen im je entuzijazam i neka sposobnost da reaguju u datom momentu jednostavno, snalažljivo ali sasvim sasvim konzumentski. Oni očekuju da im sve bude kako treba servirano u ovom svijetu, koji je – kako se to često podrazumijeva kod nas na Balkanu „tiran tiraninu a kamo li duši blagorodnoj“. Nekako naš čovjek i kad zna da je ovo svijet Božiji i čak u mirnodopskim uslovima i kad vjeruje npr. presjedniku koji mu je na čelu države, ili kralju – ipak je na oprezu. Naučen je tako. Pogledajte stare ljude naše, kako te spremaju kad negdje polaziš, savjetima, blagoslovom, upućuju na neku pripravnost ličnu, a ne institucionalnu koju očekuješ da ti se pruži.  Ne znam šta je bolje od toga dvoga, ali čini mi se i to da je jako zreo i odgovoran zapadni svijet, disciplinovan, ali da mi to nekako često prenebregavamo.
Starijim narodima je za formiranje njihovog etniciteta bio objedinjujući faktor kult i jezik, poslije moguće i hrišćanska vjera, a za svijet sjevernoameričkog kontinenta je to emigrantstvo i nova lingva franka – engleski jezik. Zato, prirođena im je jedna upućenost ka drugom čovjeku, poštovanje elementarnih „ljudskih prava“ sad već kao pisanog kodeksa jednog društva koje se dogovorilo da mu to bude u ustavu, nego li kao organskog, izvirućeg etosa kako je možda to kod nas slučaj.  Takođe i pragmatizam. Oni prosto ne mogu nikako da shvate tako čestu rusku kapricioznost kad je biznis u pitanju, nemar čak. Zar ovim ljudima nije stalo do novca, pitao me je jedan poznanik koji je živio u studnetskom opštežitiju i tamo je bilo dovoljno mjesta i za druge ljude, ali administracija nije htjela da ih primi iz nekog svog razloga, najvjerovatnije što je nekom tamo bilo u datom momentu mrsko da se bakće sa papirima. Svako jutro smo pili kafu u bifeu fakulteta, i tamo je radila jedna namrgođena djevojka koja samo što nas nije gađala šoljicama. Nikad ali nikad se nije smijala. Amerikanci su bili postojano u šoku, kažu da bi drugi dan ona dobila otkaz kod njih, a mi smo im govorili da je ona možda sestra ili kćerka upravnika nekog sektora… Njihovom čuđenju nije bilo kraja ni kad smo svaki dan posmatrali zgradu pored fakulteta i radnike koji su tu nešto kao radili, a ni nakon sedam dana progresa nije bilo… I tako dalje, mnogi su primjeri. Mene je sve to podsjetilo na nas. Dok smo čekali u redu da uđemo u neki muzej grupa ljudi je prošla mimo nas i ušla unutra iako nisu čekali, a moji drugari su bili spremni da se potuku zbog toga. Kad sam se ja nasmijala oni su to shvatili kao duboku uvredu njihovih socijalnih osjećanja…
Smiješno je i na primjer kako u jeku turističke zone u Petrovgradu na svim šalterima, svugdje gdje se radi sa ljudima sjedi po jedan čovjek, ili bakica češće i natenate ispisuje papire i prodaje biljete, a niko da se sjeti da uposli još ponekog, a i te bakice često te gledaju kao posljednji škart jer si stranac… Rusi ne vole strance, ja se ne osjećam prihvaćeno u ovoj zemlji, kaže ovaj Kanađanin. Slušala sam i ispovijest jedne Indijke iz Britanije, koja je plačući govorila kako u Moskvi nije smjela da uđe u Metro poslije osam sati uveče jer se plašila skinhedsa, kojih je ovdje sve više. A to je tek paradoks nad paradoksima – Rus nacista sa fašističkom simbolikom, koji slavi Hitlerov rođendan i mrzi Jevreje, Cigane i Azijate.  No, najgore od svega jeste što su oni zbog svojih rezervi nafte i gasa potrebni svijetu i svijet je prinuđen da sarađuje s njima a to znači i da se povinujemo „uslovima“ koji oni nameću… produžio je svoj elaborat Luk. Vidjela sam da je i to njegov lični problem, kao budućeg diplomate za šta se sprema da postane.
Za biznis su jako nezahvalni saradnici, moguće je da je Putin uspio tek da počne da rješava odnos svoje zemlje sa ostatkom svijeta, a sa unutrašnjim uređenjem još ništa nije urađeno, ili bar ne mnogo toga… Za zapadnog čovjeka prosto je suludo kad se ne poštuje operativnost, a kod Rusa, često će reći npr. „vas/nas nje povezlo“, što otprilike znači, „nije vam/nam pošlo za rukom“ da se nešto uradi iz ko zna kog razloga. Dok sam gledala kako mi umiče avion iz Sankt-Peterburga zato što nikog nije bilo na aerodromskom šalteru da mi čekira kartu u tom momentu, žena sa susjednog šaltera je kao najozbiljniji argument i razlog rekla: Vas prosto nje povezlo…  Pričao mi je jedan profesor koji je radio kao lektor u Delhiju, u Indiji dugo vremena kako su Indijci takođe kapric u poslu, kod njih ima npr. neko vjerovanje da ako ujutro kad krene na posao ne sretne dobrog čovjeka, ili sretne hudog, on će se radije vratiti kući. Kod sklapanja poslova takođe, čak i kad su u pitanju velike sume novca, ako im proradi neka „loša intuicija“ u vezi sa partnerom koji sjedi preko puta, nema šanse da će sklopiti ugovor…
*
Možda sam snačala zbog svega pomenutog o čemu sam maštala a čega nije bilo u stvarnosti tako pisala o Rusima. Nikome Bog ni priroda ne oduzimaju sve, naravno, kako to pametno reče moja profesorica engleskog jezika (: Pogotovo ne Rusima. Može se reći da je Rusija „Durakovo“, ali koje i kakvo, to je pitanje? „Bog proslavi lude da posrami mudre“. Sjetimo se samo progona i stradanja Ruske crkve u 20. vijeku, bukvalno katakombne crkve u moderno doba, to je neizbrisiv i neporeciv zalog za buduća vremena…
Ali nije svaki Rus Dostojevski, to je izvjesno, kao što nije svaki Amerikanac Štajnbek. Tako ni svaki Petrovgrađanin. I Dostojevski je, kao što O. kaže, pisao o mrkotama Petrovgrada i tadašnjeg društva, opisao mrak koji ovaj grad u sebi negdje nosi. Ali koji to veliki grad nema takvoga čega?  Kakvi li bi to utisci bili iz jednog Njujorka kada bi se iznutra malo pročačkao, ili Pekinga ili ne znam ni je kog megalopolisa. Veliki gradovi su zapravo cijeli jedan socijalni fenomen savremenog društva o kome treba promišljati…
Meni se ispočetka činilo da ću da se smrznem u toj zemlji gdje sam očekivala da sve vrca od ljudske topline. A onda sam upoznala nekoliko divnih ljudi, i primila blagoslov od nekoliko divnih sveštnika i susrela nekoliko lica… „svjetlijih od onih odnjegovanih u raskoši“, i počela da upoznajem jezik. Imala sam pomisao da ih jezik, prepun topline i sveštenih slojeva iz prošlosti, čuva od smrzavanja a da toga nisu ni svjesni. Svaki „modernizam“ u ruskom jeziku tako smiješno zvuči…  Naš zajednički stari jezik  je svoje pisano uobličavanje a potom i umjetničko dobio sa prevođenjem Biblije i hrišćanskih spisa, i uopšte iznačalno je bio misionarski i bremenit duhovnom leksikom, pogotovo kad se uzme u obzir da mu je struktura i obraz po kome su mu sdjelana sintaksička korita bio stari grčki, po nekima najbogatiji umozriteljni jezik svijeta…
Rusi čuvaju mnogo više od te starine nego Srbi, a danas se najočitije povezujuće asocijacije sa staroslovenskim jezikom i kod nas i kod njih javljaju kod glagolskih imenica na –ije, gradozidanije, ukrašenije, popečenije itd. – i nedvosmisleno upućuju na stari jezik, uglavnom sugerišući na crkveni diskurs i raniju gramatnost. Kod njih su se okamenile i konstrukcije iz jektenija „drug druga“ (u značenju jedan drugoga), „mir miru“ i sl. iz crkvenoslovenskog, a širok je spektar i asocijacija koje izaziva ostala slovenska leksika. Simpatično je kako nazivaju veb-dizajn – „sozdanije sajtov“, a kad sam npr. tražila dozvolu sa korištenje biblioteke FilFak-a papir kojim mi je to omogućeno nosio je naziv „Hodatajstvo k biblioteke“. Asocijativno polje stvarno silno i iskonsko.
Toliko je toga o čemu bi moglo da se piše još… ali bi riječi mogle da se umnože odveć. Zato ovdje završavam. Oprostite na nesistematičnosti, na „zbrdazdolnosti“.
I hvala za ljubav.
Anja Jeftić (1980 – 2008)

Comments

comments