Vjerujem da svako od nas ima „svoju pjesmu“. Bila to pjesma koja nas podsjeti na neku simpatiju iz djetinjstva, da li na tek prekinutu vezu iz koje smo, htjeli to ili ne, izašli povrijeđeni; da li na neko putovanje pa kad je čuješ doživiš „deja –vu“ kroz miris ceste ili okus vjetra što te zapuhne, da li zbog nekog drugog razloga – ali svi je imamo. Ja mnogo volim muziku, sve vrste. Nemam žanr za koji bih rekla da je omiljeni i da je moj, jer sve ovisi od momenta, osjećaja, dana, trzaja… Nekada se isplešem uz zvuke Pharella i „Happy“, nekada skočim na stolicu na takt „Bele ciganke“, nekada zaplačem na violinu Andrea Bocellija i „O mare e tu“ a nekada mi je dovoljno da čujem samo jedan takt i da se utačkam. Danas čuh Mariah Carey i „Love takes time“. Pa, nisam je čula nekih petnaestak godina.

Inače, izbjegavam da slušam pjesme koje je moja rahmetli Emira voljela, jer onda postanem ranjiva i skrhana, a već odavno sam sebi zabranila pravo na ranjivost i na slična stanja. Čisto radi sebe. No, danas to nije bilo tako. Danas sam za neke tri minute, koliko traja pjesma, preletjela sve gradove u kojima sam bila posljednjih godina, ali opet se vratila u grad iz kojeg ni u snu ne odlazim. Tu sam vezana i tu opstajem.

Ne radi se tu samo o činjenici da je Sarajevo grad koji ima posebnu aromu zraka, već se radi o tome što ni u jednom gradu nisam srela toliko naizmjenične ljubavi i ne ljubavi u isto vrijeme. Kažem „ne ljubavi“ da ne bih rekla mržnja, jer eto nikako ne prihvatam tu riječ u svom rječniku. Bez obzira na sve. Nekada prođem cijelim gradom samo da zagrlim sve ulice. I koliko god to bilo nemoguće, nekako uspijem očima pa mi duša puna kada se navečer svalim na svoj krevet.

Na Vrelu Bosne ćeš vidjeti tri klupe, jednu do druge. Na svakoj različit prizor. Na jednoj se dvoje ljube, na drugoj se dvoje svađaju a na trećoj grupica od njih petoro piju i smiju se. Ujednačen ukus Vrela Bosne i konjskog izmeta nekako ne izaziva gađenje ni bijes, već neku vrstu sreće kroz smijeh jer smo mi jedini narod koji je spojio ljepotu Nacionalnog Parka za izmetom životinjskog carstva. Ima to svoje čari. Eto, ja nekada odem čisto da posjetim uspomene iz djetinjstva. Djevojčice nikada ne odrastaju, zar ne?

Onda dođem na Vils, pustim da me miris Miljacke omami pa sjednem na klupu i tražim urezana slova na obližnjem drveću. Meni je to slatko, iako je većini papanluk i uništavanje prirode. Tu, na tim mjestima sam ostavila mnoge priče koje čuh slučajno kao neki obični stranac koji se tu našao u tom momentu, razmišljajući o tome kako svaki grad ima svoje misterije. Možda nekada neko bude pisao o misterijama Sarajeva kao što je Zafon pisao u svojoj „Sjenci vjetra“. Svaki grad ima svoga Danijela i svoju Marinu. Ubijeđena sam u to.

Odatle krenem prema Skenderiji i zastanem na mostu na kojem je više bijelih čaršafa sa ljubavnim porukama nego ljudi koji ga prijeđu u toku dana. Tim mostom sam, onomad, trčkarala da stignem na trolu kada bi mi tata dopustio da do 22:00 ostanem u BB-u. Zastanem i dok Miljacka huči zapitam se: Je li to sve što nam je ostalo od ljubavi? I zašto na tom mostu nisu mogli opstati svi oni katančići kao što su opstali u Parizu, Ljubljani, Amsterdamu i Veneciji? Zašto je njihova ljubav postojanija od naše? I je li uopće? Krenem onom stranom od Akademije, gledam ljude kako se slikaju na Mostu „Festina lente“, pa stignem do Drvenije. Zastanem pored prosjaka, dam onoliko koliko mogu – ako imam, iako mi je najdraže ući u pekaru i kupiti ima vruć sendvič. Kada nemam ni za to, ponudim dodir ruke, ta toplina bi trebalo da najbrže dopre do ljudskog tijela i duše.

Dođem do Čaršije i čim mi noga kroči kaldrmom, zaplačem u sebi. Zaplačem što nisam više djevočica. Što me mama ne vodi za ruku i što ne odemo na pitu u Bosnu. Ondje na ćošku gdje je sada turska kafana. Što nemam plastičnu čašicu punu kukuruza i što se sva ne isprljam dok hranim golubove. Što nema sladoleda na točenje i što mi se prstići ne ulijepe od njega. Što mi ih majka ne briše. Što me niko ne pomiluje po glavi, a da pri tome osjetim miris prstiju na ruci koja me miluje. Što su zatvorene sve one stare radnje. Čak i ona gdje mi je mama kupila moj prvi šešir. Bio je skup, ja sam ga željela, a ona mi ga je kupila iako sam znala da neće taj mjesec sebi kupiti kremu.

Gledam ljude oko sebe a ne vidim čovjeka, ne vidim čovječnost. Vidim dječicu koja vrište jer im pođeš dotaknuti obraščiće, vidim ljude koji ulicom jedu delicije a prolaze pored onih koji taj dan nisu ni doručkovali. Vidim drsko obučene žene, vidim proste muškarce koji se okreću za istim tim ženama. Vidim prazne sokake a pune glavne ulice. Je li to jedini centar u kojem možemo biti? Sve vidim, a ono najvažnije mi ne zapinje za oko. Okrećem se na silu ne bih li dozvala barem nekoga ko je tu iz istog razloga kao ja, ali moj glas ne dopire ni do koga. Teturam se do slastičarne Saraj, sjednem u baštu na klimavu stolicu i naručim tortu od oraha. Bože, isti joj je ukus kao i prije trideset godina. Gledam majku kako mi briše usta i govori da jedem polako, vidim sebe kako namještam bijele štramplice i osjetim starčevu ruku na svom licu. Suze više ne možeš ni sustegnuti.

I tako zavoliš grad, a ohlade ti ljudi. Grliš ulice, a bježiš od prolaznika. Pogledom miluješ brda, a zatvaraš oči pred šetačima. Osmijehom ljubiš rijeku, dok sjetom odguruješ ljude. Dišeš sjećanje na događaje, ali brišeš uspomene na imena. Želiš voljeti, a čekaš da tvoje vrijeme dođe. Želiš živjeti, a čekaš da život prođe. Mariah Carey je u pravu… „Love takes time“…

Autor: Azra Fiola

Comments

comments