Za inspiraciju čovjeku ne treba mnogo. Olovka, papir i rečenica koja ti obilježi dan. Bude tih rečenica i više, ali nekako uvijek izvučemo onu koja u sebi ima nešto svojstveno sebi. Onda je malo izanaliziraš, pa je počneš u sebi ponavljati po nekoliko puta, sve dok se tobom ne razlije cijela priča. Sjedneš i pustiš prste da se igraju slova. Vezanja misli. Ne mariš kako će to izgledati onome koji čita, jer smatraš da su istinite priče nekako jedinstvene i da postoje dijelovi u kojima se uvijek pronađe čitalac. Nema veze što ta priča sadrži psovku, tugu, osuđivanje…ali znate da je realna i istinita onda kada vam barem jedna rečenica zapadne za oko. Takve priče vam dopuštaju da se poistovjetite s njima, čak ste nekada htjeli sličnu napisati, ali niste.

-Jutro ljepotice, kako si danas?
-Dobro sam, ako uzmeš u obzir da danima spavam po nekih pet sati. I to dva puta po dva i pol sata, k’o tabletu. Kakva si ti?
-Ma, dobro sam. Lutam i tražim se. Znaš mene. Sve se nadam da će se to promijeniti.
-A ono nikako, je l’ da? Razumijem te, mada bih ja radije tražila mjesto i vrijeme na kojem sam se izgubila usput. Pokušaj i ti, pa mi javi da znam da nisam jedina Doroti iz Oz-a.

Završim sa obavezama dnevnim i onda odem da tražim mjesta na kojima sam se izgubila. Tražim i osobe koje su imale udjela u tom gubljenju, pa onda sve to pokušam sjediniti na ovoj sveizdrživoj hartiji. Opet, nekako nikako ne volim priče u kojima pišem o sebi. Budu mi previše sebične, a i nekako ne znam sebe da ispišem kao što mogu druge ljude i situacije koje vidim oko sebe. A u zadnje vrijeme vidim samo laž i obmanu. Onda se zapitam; kada se tačno desi taj momenat kada se izgubimo i zašto? Zašto smo se toliko promijenili ili zašto smo dopustili da se promijenimo? Radi li iko na tome da se to popravi? Hodam ulicama i punim se pričama prolaznika za jednu cijelu knjigu.

Sjednem kod Ekonomije, sama, i osluškujem. Znam, nekulturno je, ali ne lažite da i vi to ne radite. Radimo, svi. Uglavnom, dvije klimakterične ženturače komentarišu druge dvije za susjednim hastalom i o tome kako je bljak ova nova kolekcija naočala Vogue, jer je Dolce izbacio mnogo bolju, a i skuplje su. Cijena određuje kvalitet. Gospoje, moja ocjena za vas je slabašna dvičica! Za tu Mango torbu, level ratni ceker na kockice, isto dvica jer ne ide vam uz ispucale pete od ribanja ćilima na terasi. Za drugim hastalom dvije djeve od po 25 godinica, tip-top sređene, sise do štitne žlijezde podignute, nogice lahore na izvol’te. Selfišu se i naizmjenično smješkaju dvojici skočimiševa za trećim hastalom. Muda se nema za prići, muda su se ostavila za Spotted-a. Jer, Spotted je ekvivalentan birvaktilskoj Čeki. Al’ malo sutra! Gledam tu dvojicu. Zavaljeni obojica u stolicama. Koji jebači, jebote! Naočale posred čela, level Ekrem Jevrić, uska majica i bradavica k’o tops i toplomjer tašnica ispod miške. Drugog matere mi i ne pogledah, nekako mi ovaj prvi ono baš prekuc’o! Đe da znam kad ništa ne znam?! Obojica gledaju rauzdane djevojčice kako se šetkaju a ja sve čekam kad će koji uzviknuti: Ks ks! Džabe čekaš Azra!

Za četvrtim hastalom dvije djevojke, jako pristojne obučene, bez imalo razvrtanih detalja po sebi. Piju kafu i pričaju. Nema telefona na stolu. Niko ih nije ni primijetio od muškaraca u cijeloj bašti. Biće da sam najveći muškarac tu. Dogovoriše se da rolaju u Vilsu i odoše. Dvije vile, kad vam kažem. Platim, ustanem i uputim se ka Čaršiji. I tu shvatim da sam se izgubila još prije petnaest godina. Ovaj grad je nekad imao šmekere, danas ima tatine sinove s kojima ne moraš pričati, dovoljno je samo da mu sisu pokažeš i tvoj je. Jednokratna upotreba! Ovaj grad je imao ponosne, umjerene i interesantne žene. Sad ne morate da ih pitati jesu li za šetnju, jesu li slobodne i čime se bave. One namah vade flajer ljetovanja u Turskoj iz grudnjaka. Tako ti daje do znanja da ćeš biti nagrađen. Sisom! Tvoje je samo da joj se smješkaš i govoriš: „Mačko, vrh si ocam’“ i tvoja je. Još ako joj to govoriš u autu dok se vozate po gradu uz pjesme Šaka Polu – mente, ih…i pola si ga već stavio! Drugo pola ćeš vrlo brzo, ha joj izgovoriš to jebeno „volim te“.

I tako, gdje god pogledaš iste ili slične situacije. Ljubazno žensko i kulturno ne smiješ biti, ili ne daj Bože da odgovoriš na postavljeno pitanje sa osmijehom…ma, kakvi… k’o da si rekla: Uzmi me cijelu ne ostavljaj ništa! Ako si arogantna, ili ako jednostavno ne daš i ne želiš da ti svaka felerična individua prilazi tad si kučka. Ako se slučajno desi, ponavljam sluuuuučajno, da koincidiraš sa nekim u priči, u voljenju i slijeđenju neke ideje, možda ljubavi prema nečemu; e onda on počne da ti vazi kako je on rođen da te voli, mazi, pazi i štiti cijeli život dok mu se u glavi mota jedno pitanje: „Na koju livadu ću s njom?“. Pa, pička vam materina više lažljiva! Ne dičite se sarajevskim šemekerlukom, jer od Sarajeva imate samo beton na kojem vam je materama vodenjak puk’o. Niti ste šmekeri niti imate muda. Niti ste žene niti zaslužujete ikakvo poštovanje. Eto, dumajte gdje ste se izgubili i kad!
Živjeli!

Azra Fiola

Comments

comments