Dugo nisam pričala sa svojim balkonom. Navečer je postalo vruće čak i na mom dugogodišnjem mjestu inspiracije. Tačno toliko dugo nisam ni pisala. Nije da nisam pokušala, jesam, ali nekako kao da ne znam da povežem misli. Pomalo me usporavaju upale koje imam, pomalo vrućina, a pomalo i činjenica da mi već dulje vremena niko ne izaziva taj potez olovke, ono kad ona sama piše, bez ikakvog naređenja.

Orah kojeg je tata posadio osamdesetih je pustio grane života, pravi hlad, ali i mjesto ptičicama da sa mnom piju kafu. Cvijeće u bašti je procvjetalo, svo. Čak i ono koje sam donijela od sestre iz Njemačke i posadila. A kao, neće uspjeti na ovom tlu. Ipak, sve što radiš s ljubavlju – to i uspije.

Ovoga vikenda mi fali Bjelašnica. Nekako se brzo ufuram da kafu pijem u Priči. Zavaljena u ležaljku, dok mi Sunce miluje lice i tek probuđeni pogled. Čak je malo i hladno, ali to mi i prija. Valjda sam previše topla iznutra. Razmišljam o tome šta mi fali. Krenem od tišine. Ne uvijek, ali volim onu vrstu tišine koja najglasnije izgovara riječi koje nosiš sa sobom. Fali mi jedna mala dekica. Imam je, ali sam je zaboravila ponijeti. Fali mi par čistih papira i koverta sa markicama. Da napišem pismo. Nije važno kome, važno je da napišem. Čak i na nepoznatu adresu. Fali mi čovjek na motoru kojem ću predati pismo i reći mu da ga čekam da mi donese jedno isto takvo. On mi kaže da koverta miriše, a ja se nasmijem jer znam da to uvijek radim. Nekad i nesvjesno, ali radim. Da čitalac osjeti i mene kroz slova. Valjda tako treba.

Fali mi pijaca. Da u onoj pletenoj korpici kupim svo zelenilo za ručak. Nekako mi nije dovoljno ono što imaju u Konzumu. Fali mi svježe mlijeko iz staklene flaše. Fale mi domaća jaja od kojih ću napraviti palačinke za doručak. Fali mi osmijehnuto “dobro jutro” od komšija koje sretnem dok se penjem do apartmana. Fali mi da tiho otključam vrata i na prstima spustim sve što sam kupila. Da, usput sam kupila i svežanj margarita i lavande. Da zamirišu.

Fali mi da ga gledam dok čvrsto spava, a ja se bojim prići mu da ga poljubim. Tako je prokleto lijep. Budi aždaje u mome stomaku, svaki puta kada dodirne moj jastuk pri okretu. Fali mi da ga probudi miris doručka i kafe, i da mi se nasmije onako snen i škiljav. Fali mi da se diramo očima dok pijemo kafu i doručkujemo. Da mi dodirne ruku i stegne, kao da mi želi reći da me voli. Ja to shvatim, i uzvratim mu istu poruku. Fali mi da krenemo u potragu za novom livadom na kojoj još nismo bili. Da na njoj nema nikoga. Da tu ručamo. Ono što sam napravila, dok je on gledao sportski pregled. Da se igramo rukama. Da pravimo vjenčiće od tratinčica i da se ljubimo. Dugo i strasno. Do suza.

Fali mi da počne padati kiša i da pokisnemo. Koga briga, fali mi da se ljubimo na kiši. Fali mi da dojurimo u apartman, presvučemo se i gledamo film. Da zagnjurim glavu u njegova njedra. Da mi miluje kosu i miriše je. Da mi šapuće na uho. Bilo šta. Čak i prostote od kojih ću se zacrvenjeti. Da zaspim na njegovim grudima. Da me ne pušta. Da ga ne puštam. Da me probudi kada padne mrak. Da odemo u šetnju. Da nam vjetar ljulja korake, dok se mi odupiremo. Da nam šiba po obrazima. Da mi ih grije usnama. Da se vratimo. U topao krevet. Fali mi neko pored koga ću se probuditi, zaspati mogu pored bilo koga (rečenica jednog divnog Harisa :) )

Fali mi da vrisnem da falim samoj sebi. Ovdje, na balkonu, na kojem sam na tren udahnula nedostajanje.

Priča nije nikome posvećena.

Comments

comments