Gruss aus Hum – Pozdrav iz Huma

Naselje Hum u blizini Trebinja se ni po čemu ne bi razlikovalo od bilo kog drugog trebinjskog sela da te, već davne, 1901. godine Austrougarska monarhija nije pustila u promet novu željezničku prugu uskog kolosijeka. Sticajem okolnosti i povoljnom strateškom pozicijom se, tada tipično hercegovačko selo Hum, budi i razvija kao najveće željezničko čvorište u aneksiranoj Bosni i Hercegovini, a zatim i u okvirima bivše Jugoslavije. Imajući u vidu značaj ovoga čvorišta na kome su se ukrštale trase prema Dubrovniku, Mostaru, Nikšiću i Zeleniki, ne čudi ni činjenica da je željeznička stanica gradjena u impozantnim dimenzijama i estetski skladne forme. Njena površina višestruko prevazilazi dimenzije gradske željezničke stanice u Trebinju, gradjene u istom vremenskom periodu.

Zahvaljujući željezničkoj infrastrukturi, naselje Hum se užurbano razvija i dobija niz pratećih objekata koje podižu kvalitet života lokalnog stanovništva. U selu se počinju podizati i porodične kuće koje svjedoče o imućnosti lokalnog stanovništva, ali i o začecima organizovanog i urbanistički planiranog oblikovanja uličnih frontova.

Zlatni period Huma traje sve do 1976. godine, kada se dekretom ukida uskotračna pruga sa upitnim obrazloženjem njene ne rentabilnosti. Hum je, vjerovatno u istoriji hercegovačkih sela, bio jedino selo u kome su postojale pekare, cvjećare, velelepna škola, pošta, kafane, prodavnice, mesnice, kao i vodovod iz austrougarskog perioda, koji je i danas u funkciji.

Da ukidanje pruge ne bi ostavilo nesagledive posljedice na razvoj mjesta i dovelo do masovnog odliva stanovništva, već naredne 1977. godine,, tik uz nekadašnju staničnu zgradu Industrija alata Trebinje gradi fabrički pogon kojim zapošljava oko 100 radnika.

Ono što nije učinilo ukidanje pruge, koja je bila žila kucavica ovoga mjesta, odradile su tragične ratne godine, kada se selo Hum nalazilo na prvim borbenim linijama trebinjskog ratišta. Konstantnim granatiranjima ovoga mjesta, za vrlo kratko vrijeme, uništeno je sve ono što se decenijama stvaralo i razvijalo. Od nekada impozantnog staničnog objekta gradjenog od brižljivo klesanog kamena, i masivne stambene zgrade željezničkih radnika, ostala je samo izranjavana ljuštura, kao bolna uspomena na tegobna ratna dešavanja i tragične ljudske sudbine. Gorostasna stabla stoljetnih platana koja su nekada činila hladovinu za preko 500 putnika, koliko ih je znalo biti na Humskoj stanici, sada su obrasli grmljem koje nezaustavljivo preuzima primat nad prostorom što ga je, ne tako davno, čovjek oblikovao prema sopstvenim potrebama. Danas, putnika namjernika, u ovo selo više ne dočekuje pisak pare sa čuvenog Ćira, već tabla sa ucrtanim minskim poljima, koja izaziva jezu.

Tekst: Ninoslav Ilić

Fotografije: Jovan Vidaković

Comments

comments