Ninoslav Ilić – Arhitektura uličnih prizora

Ninoslav Ilić je mladi arhitekta koji ovih dana privodi kraju master studij arhitekture na Tehničkom univerzitetu u Beču. Od prije tri godine uz arhitekturu se u njegov kreativni izraz “uvukla” i fotografija.

Kako je fotografija od pomoćnog sredstva u arhitekturi kod tebe prerasla u odvojeno sredstvo likovnog i kreativnog izražavanja?

Arhitekte se vrlo često okrenu fotoaparatu kao instrumentu kojim hvataju odredjene prizore i motive iz kojih naknadno mogu da uče i crpe inspiraciju, tako da nije ni čudo što su neki od mojih prvih motiva bili vezani za arhitektonsku fotografiju. Međutim, kako se moje znanje o fotografiji širilo, tako je došlo do postepenog otklona prema nečemu što je sve više dobijalo karakteristike street fotografije, čime sam postepeno počeo da popunjavam one praznine koje su mi ranije, u fotografskom izražaju, nedostajale.

Ono što je meni fasinantno kod fotografije je upravo njena sposobnost da me veže za sebe i da me konstantno tjera da o njoj iznova naučim nešto više i da se samim tim moje razumijevanje fotografije, kao grane umjetnosti, konstantno nadograđuje. Upravo se tu krije i razlog zbog čega je u mom radu došlo do otklona od arhitektonske ka life ili street fotografiji. Life fotografija se donekle smatra poslednjim uporištem umjetničke fotografije, pa je to nešto što me dodatno privlači. Ona je i dokumentarna i reportažna, njena višeslojnost može da izazove snažnu emociju kod posmatrača i to je nešto što joj daje na ljepoti.

Koliko ti danas ulična fotografija pomaže u arhitekturi, i obratno?

Ova grana fotografije mi dopušta i da konstantno analiziram prostor i situacije, pa samim tim razvijam i sopstveni odnos prema javnom prostoru i načinu na koji ga ljudi koriste. Ona vam takodje dopušta da budete duhoviti i kritični u istom trenutku, ali i da navedete posmatrača na razmišljanje o njegovoj ulozi u prostoru i odnosu prema njemu, kao i ljudima sa kojima ga dijeli.

Na ovoj seriji fotografija upadljivo je vješto korištenje kolorističkih akcentovanja, iako priličan broj street fotografa ostaje pri crno-bijelom izrazu?

U poslednje vrijeme se više okrećem kolor fotografiji, jer me ona tjera da promjenim način kadriranja i posmatranja scene, ali i da se koncentrišem na određene segmente koje, fotografišući crno-bijelo, često ne primjećujem. Obično je kompozicijski koncept mojih crno-bijelih radova nešto drugačiji od onih u koloru. Kada se nađem u nekoj novoj sredini, gradu, nastojim da bilježim svakodnevni život mjesta onako kako se razvija pred mojim očima, pokušavajući da kadar nosi što jasniju poruku, da izazove emociju, jednostavno da priča priču. Pokušavam da moje fotografije budu i pomalo duhovite, mada, uhvatiti takve momentne nije nimalo lako. Volim da fotografišem mjesta koja su živa, puna ljudi, koja vibriraju energijom, ali najveći dio mojih fotografija je nastao pri nekoj od brojnih neobaveznih šetnji ulicama grada. Pri takvim šetnjama volim da budem sam, jer se samo na taj način mogu potpuno skoncentrisati na kadrove koje fotografišem.

Na koji način jedan arhitekta, a pri tome odličan fotograf, pokušava da postane još bolji?

Volim dosta da čitam o fotografiji i konstantno učim i usvajam neka nova znanja. Pokušavam da pratim rad savremenih fotografa, a trenutno sam opčinjen radovima grupe autora koji stvaraju u zajednici pod nazivom In-Public. Od klasičnih majstora posebno cijenim rad velikana kakvi su William Klein, čije sam predavanje nedavno imao priliku slušati u Beču, zatim Joel Meyerowitz, čija je izložba nedavno otvorena u Bečkoj kući umjetnosti i čija će posjeta biti jedna od prvih stvari koje ću uraditi po povratku u Beč, tu su naravno I Elliott Erwitt, Gerry Winogrand, Capa, Erich Hartmann i brojni drugi. Naravno, moji su radovi svjetlosnim godinama daleko od tih, ali učim…

Razgovarao: Igor Dutina

Linkovi:

https://ilicninoslav.wordpress.com/

https://www.facebook.com/ninoslavilicphotography?fref=ts

Comments

comments