Jesen je, a ja se trudim da barem budem sretna. Hiljadama kilometara sam od Sarajeva i želim da te ne miješam sa svim čarima koje donosi ovo godišnje doba. Ne uspijevam, priznajem. Iz mnogo razloga. A ne želim ih ni navoditi. Jer, i zaslužio si i nisi. Pomalo sam melanholična, pomalo tužna, pomalo svega za previše svega. Utjehu tražim u pisanju, a svaka rečenica se veže za tebe. Za neka nova pitanja.
Mirisi su vodilja. Posebnost. Trajnost. Prate i podsjećaju. Osjetim sarajevsku aromu vjetra a ne mogu da je uhvatim. Ovdje je vjetar promjenjiv. Nanosi tragove usamljene Nedjelje, zvuk spuštanja drvenih starinskih roletni i trag ušuškane ljubavi. Ušuškanost je okej ako prigrliš tako čvrsto da ne osjetiš usamljenost. A ja je osjetim. Jer mi nedostaješ. Ulična svjetla ovog malenog gradića, u kojem su se svi Kraljevi i Kraljice Njemačke voljeli pričaju svoje priče kada staneš ispod njih. Usudiš se ispričati i svoju. Jer, ovo je mjesto gdje su tajne na sigurnom.

Sunčana Nedjelja kod Hofladena je i više nego dovoljna da udahnem ljubav. Miris margarita i bundeva prelijepih boja. Nikada ih nisam vidjela ovakve. Svidjele bi ti se. I ova tišina prija. Ona vrsta tišine koja ti daje odgovore na pitanja. Pomislih kako bi mi bilo dovoljno pet minuta s tobom, tada bi mi sve rekao. Srećem pokojeg stranca koji me pozdravi iako se ne znamo i poželim da mi i moj grad ponudi takvo što. Možda bi sreća tada mnogo više značila. Stari bračni par se drži za ruke, iz usta im izlazi para dok razmjenjuju osmijehe a ja se pitam gdje je čovjek koji mi je onomad slagao da su klupe napravljene za one koji znaju da čekaju. Gdje je čovjek koji je slagao i sebe izgovarajući tu laž?

Žena sam u godinama u kojima je jako opasno ostavljati me samu sa svojim mislima. Često poželim da te nazovem i da ti kažem da je danas kišovit dan i da mi je, dok sam razmišljala o tebi, pokipjela kafa. Onda poželim da gumicom obrišem sve te tanke linije između ničega i svačega. Ali, najkraći trenuci najduže ostanu u sjećanju. Volim što ne umijem da te mrzim. Budiš u meni jesenjska maštanja, a ja te skupljam od opalog lišća i dijelim te sa vjetrom. On je još uvijek moj jedini ljubavnik, znaš li?

Nije pomoglo to što sam pobacala sve uspomene i izbrisala sve slike, još uvijek si postojan u meni i u svakom slobodnom trenu gdje mašta radi za nas. Prije pet mjeseci si bio nestrpljiv da se vratim iz Njemačke i pisao mi koliko tvoje ruke traže moje. Kako sam ti dužna još mnogo kilometara šetnje i kako si živ otkako sam dio tebe. A kako si sada otkako ti se ne dešavam? Jesi li sretan? Šetaš li te kilometre sa nekom drugom kojoj pričaš o klupama i skrivenim ulicama Sarajeva i čini li te ona življim? Nemoj misliti da ovo pitam iz ljubomore, ne, ja se samo brinem da ne napraviš istu grešku. A hoćeš, jer takvi poput tebe su poput onih jeftinih igrica za djecu. Gdje svako malo dozvoliš da te pojede avet iz šume.

Ovdje šetam sa Preverom i Dostojevskim i osjetim da su ljudi više ljudi u ovo doba. Ogoljeni i tihi. Ja sam dio sebe ostavila u desnom uglu tvojih usana i ne mogu da odem odatle iako znam da više nikada ne bih kušala taj otrov koji si nudio. Ali, rekoh ti jednom. Ja sam žena koju ireala jako dobro uvuče u realu. Tako bih sada rado gledala Damu sa kamelijama, obukla dugu haljinu, vrtila kišobrančić i lakirala nokte u crveno. Mirisala bi stalno na lavandu, čitala Borgesa i Lorcu na španskom i voljela te. Pričala bih ti o vjetru. O tome kako zna da bude usamljen. Rekla bih ti da ponekad ostaviš otvoren prozor i da ga slušaš. Mnogo lijepo priča kada ima kome.

Večeras pada kiša. Gledam u savijene grane topole i čujem melodije vjetra. Pokoje svjetlo se nazire iz obližnjih kuća, hladno je i tragovi dima iz dimnjaka se šire čak do moje terase. Drvo japanske trešnje je ogoljeno, samo još na sebi drži bijelu kućicu za ptičice. Valjda i drveće mora nositi teret sa sobom. Kako god, lijepo izgleda i u ovo doba. Šteta što ne možeš vidjeti ove jesenje boje koje bude svako čulo.

Nedostaje mi Sarajevo. Vilsonovo šetalište dok nosi lišće sa sobom i dok pada na ramena, kao da može sa sobom odnijeti tugu. Nedostaje mi da ga skupljam, sušim i pišem poruke na njima. One što mi nadolaze u hladnim noćima kada poželim da si tu. Nedostaje mi da mi se zalede obrazi, da trljam ruku od ruku i dodirujem usne. Na onaj način na koji bih da dodirnem tvoje. Na onaj način kada si znao tačno kada mi nešto fali, ja te nazovem a ti kažeš: Moja si, budalice. Jesam, tvoja sam, zato i jesam sama!

Autor: Azra Fiola

Comments

comments