Hadžibegov grad u Hutovu (Neum)

U blizini krajnjeg sjeverozapadnog dijela Popovog polja, tzv. Donjeg polja, gdje ponire rijeka Trebišnjica, nalazi se mjesto Hutovo. Drumskom mrežom vezano je za Stolac i za Neum na obali Jadranskog mora. Hutovski grad nalazi se na jugozapadnoj strani iznad naselja, na prevoju, na Prešjeci kroz koji prolazi drum Neum-Stolac, pored istočne strane grada. Sa svih strana okružen je nevelikim stjenovitim brdima. Grad je u sjeverozapadnom podnožju brda Gradine, gdje se prostire omanji relativno ravan teren na kojem se moglo sagraditi utvrđenje.
O naselju Hutovo ima malo istorijskih podataka. Naseljeno je od praistorije. Na lokalitetu uz Stari grad u Hutovu 1990. otkriveno je praistorijsko naselje. Iz antičkog perioda nema u samom Hutovu tragova, ali ih ima u Hutovom Blatu, kao i u Gradcu, koji se nalazi nekoliko kilometara zapadno od Hutova.
Od tri srednjovjekovna vlastelinstva na području župe Žabe, „sa velikom vjerojatnošću“ prema P. Anđeliću može se identifkovati i Hutovo (Selo). Arheološka situacija ukazuje u Hutovu na lokalni centar kultnog značaja: ruševine stare crkve na lokalitetu Crkvina i nekropole stećaka u Hutovu i u neposrednoj okolini svjedoče o životu na ovim prostorima u srednjem vijeku. Na lokalitetu Karusovice između Donjeg i Gornjeg Hutova, na praistorijskom tumulu leži mala nekropola sa 7 stećaka. Oko 400 m sjeveroistočno od ovog lokaliteta nalazi se Crkvina na kojoj je nekropola sa 101 stećkom. U Zablatku kod Hutova je bila i carinarnica knezova Nikolića, poznata po natpisu Radovca Vukanovića u živoj stijeni u Novkovića klancu.
U pisanim izvorima Hutovo se spominje 28.VI 1525. godine prilikom prolaska kroz Hutovo, fratra Siksta iz Slanog na putu prema Zavali.
Padom Počitelja i Čapljine u drugoj polovini XV vijeka ovaj kraj je dospio pod osmansku vlast. U području donje Neretve ratovali su Mlečani i Osmanlije. Mlečani su uspjeli prodrijeti preko Zažablja u kojem se nalazi Hutovo, Popova i Trebinja sve do Novog i opkoliti svojim posjedima teritoriju Dubrovačke republike. Ipak, Karlovačkim mirom 1699. godine, kojim se završio ovaj rat, Mlečani su, na insistiranje Dubrovčana da posjedi njihove Republike budu okruženi osmanskom teritorijom, morali prepustiti Osmalijama sve što su osvojili u Popovu, Trebinju i jednom dijelu Zažablja. U tom sklopu je i Hutovo vraćeno pod osmansku vlast. Već 1715. godine Osmanlije su nagovijestili rat Mlečanima. Opet su Mlečani uspjeli da prodru do svojih teritorija u Bokokotorskom zaljevu i dođu iza leđa Dubrovniku. Ovaj rat je završen Požarevačkim mirom 1718. godine. Tada su definitivno, navedeni krajevi, opet na insistiranje Dubrovčana, vraćeni pod osmansku vlast.
Hutovski grad je u literaturi poznat i pod imenom Hadžibegov grad u Hutovu. Najtješnje je vezan za ličnost Mehmed-bega Rizvanbegovića koji je 1802. godine postao prvi i bio jedini kapetan Hutovske kapetanije do 1832. godine. To je posljednja osnovana kapetanija u Bosni i Hercegovini. Teritorijalno je obuhvatala mjesto Hutovo i okolna sela. Nastala je kao rezultat borbi oko vidoške (stolačke) kapetanije u porodici Rizvanbegović.
Masivna okrugla kula, kasnije okružena zidinama, postojala je, kako je gore navedeno, 1714. godine kao derebend kula u stolačkoj kapetaniji. To je bila mala pogranična kula sa malobrojnom posadom od 7 do 8 vojnika derebendžija (koji su čuvali klanac, put i ubirali carinu). Pomenute godine su je na kraće vrijeme zauzeli Mlečani.

Prije nego je postalo zasebna kapetanija, Hutovo je pripadalo kao agaluk (manja teritorija kojom upravlja aga) vidoškoj kapetaniji. Između ostalog, tu se ubirala carina na uvoz soli iz Dubrovačke republike, pobliže iz Stona, i čuvao prolaz na toj trasi puta iz Kleka (gdje je bila luka koju su držale Osmanlije) ka Stocu. Posadom u kuli zapovijedao je Hadži-Mehmed-beg od 1795-1802 godine kao aga, kasnije kao kapetan. Dio poreza koji su plaćali nevesinjski Vlasi bio je u njegovim rukama.

Hadži-Mehmed-beg Rizvanbegović, zvan Hadži-beg ili Hadžun, sin je stolačkog kapetana Zulfikar-bega Rizvanbegovića. U XVIII vijeku porodica Rizvanbegović je preuzela Vidošku kapetaniju od stolačke porodice Šarić. Zulfikar-beg Rizvanbegović imao je 5 sinova: 2 sina, Mustaj-bega i Mehmed-bega, iz prvog i 3 sina, Omer-bega, Ali-agu (kasniji Ali-paša Stočević) i Halil agu, iz drugog braka. Mehmed-beg rođen je 1768. godine. Kao mladić otišao je u Siriju. Prema zabilježenim predajama Ahmed-paša je uvidio da bi Mehmed-beg mogao postati opasan po njegovu vlast i otpustio ga je iz službe oko 1794/95. godine. Hadži Mehmed-beg je tri godine proveo u Carigradu i negdje 1797/78. godine vratio se u Stolac, pokorivši se ocu. Zulfikar-beg se 1802. godine zahvalio na kapetaniji u korist svoja dva starija sina iz prvog braka, Mustaj-bega i Hadži-bega. Da bi izbjegao sukob između sinova, podijelio je vidošku kapetaniju na dva nejednaka dijela: Mustaj-beg je naslijedio oca na dužnosti vidoške kapetanije, a Hadži Mehmed-beg je dobio manju kapetaniju u Hutovu. Tako je, početkom XIX vijeka nastala ova kapetanija, čiji je on bio jedini kapetan do nasilne smrti 1832. godine.
Od 1806. Francuzi su ušli u Dubrovnik “da ga brane od združene crnogorsko-ruske vojske”. Hadži-beg je sa njima stupio u vezu i poznate su razne epizode njihove međusobne pomoći 1807. i 1808. godine. Kada je došlo je do čarki između združenih trupa crnogorske i ruske vojske iz Boke protiv francuskih trupa Hadži-beg je pružio pomoć Francuzima. Godine 1807. crnogorsko-ruska vojska vojevala je protiv osmanske vlasti u Hercegovini. Tada su njene trupe opsjele Nikšić, Gacko i Korjenić, te krenule put Trebinja. Hadži-beg je sa vojskom od 800 ljudi pošao u odbranu Klobuka. Prilikom djelovanja hercegovačke vojske oko Trebinja, u pomoć Osmanlijama su prišli i Francuzi, koje je o namjerama i akcijama hercegovačke vojske obavijestio Hadži-beg.
Ubrzo iza toga, po povratku u Hutovo dva starija brata kapetani, vidoški (Mustaj-beg) i hutovski (Hadži-Mehmed-beg) su se zavadili sa stolačkim prvacima. Prethodno su stolački prvaci zavadili dva starija i tri mlađa brata Rizvanbegovića (Omer-bega, Ali-bega i Halil-bega). Pobunjenici su opkolili stolačku tvrđavu u kojoj je bio Mustaj-beg i tvrđavu u Hutovu u kojoj je bio Hadži-beg. Opsada Hutova trajala je godinu dana. Opet su Hadži-Mehmed-begu tokom 1808. i 1809. godine, u tri navrata pritekli u pomoć francuski odredi.
Tokom II srpskog ustanka, 1813. godine, Hadži-Mehmed beg se s dijelom svojih vojnika borio u Srbiji. Zatim je nastupio sukob Hadži-Mehmed-bega s počiteljskim kapetanom Smail-begom. Spor je izbio oko 42 sela koja je Smail-beg silom prigrabio i pripojio počiteljskoj kapetaniji, unatoč svim opomenama vrhovne vlasti. Vojska počiteljskog kapetana je u nekoliko navrata udarala na Hutovo, a dva puta i prodrla u grad i nanijela mnogo štete ljudstvu i gradu.

Po smirenju ovih sukoba 1818. godine, nastupio je mirniji period po Hadži-bega u njegovoj kapetaniji. Ali-aga (kasnije Ali-paša Rizvanbegović-Stočević) je 1813. godine postao vidoški kapetan. Braća su bila u zavadi, ali do konačnog sukoba došlo je tek za vrijeme ustanka Husein kapetana Gradašćevića 1831. godine. H. Kreševljaković Hadži-Mehmed-begov kraj opisuje ovako: “Kada je malaksavala snaga Gradaščevićevih ljudi, opsjede Ali-aga jedne noći kuću Mahmutćehajića u mahali Uzunovići u Stocu u kojoj je bio ukonačen Hadži-beg”. Pored junačke odbrane, Hadži-beg nije mogao odbiti napadaje. U toj borbi je i poginuo. Druga verzija priča o potkupljenom sluzi koji ga je u konaku Mahnutćehajića ubio. Sahranjen je u velikom haremu u Stocu, a na nišanu je uklesana 1832. godina, kao godina smrti . Poslije toga je Hutovo opet pripojeno vidoškoj kapetaniji.
Hadži-Mehmed-beg, Hadžibeg ili Hadžun kako je najčešće nazivan, zapamćen je posebno u usmenim predanjima, često protivrječnim.
Kada je započeo hercegovački ustanak 1875. godine, osmanska vojska je zaposjela utvrđenje u Hutovu. U jednom od napada ustaničkih četa pod vođstvom don Ivana Musića, na grad je bačena vatra i spaljeno je sve što je bilo od drveta. Grad je napušten u vrijeme Hercegovačkog ustanka 1875-1878 godine.

Grad je u osnovi nepravilan peterougao, osnovne orijentacije istok-zapad. Dužina grada je oko 70 m, a širina od oko 50 m na istočnom dijelu do 30 m na zapadnom dijelu. Grad ima 9 kula (na planu označene rimskim brojevima). U zapadnoj polovini grada, unutar bedema nalazi se kula koja se spominje u drugoj deceniji XVIII vijeka. Kula je kružne osnove promjera oko 5 m. Sačuvana je do visine od oko 12 m. Imala je najmanje 3 sprata. Ulaz se nalazi sa južne strane kule u prizemlju. Izvana negdje na polovini visine kule je red konzola iznad kojih se nalaze puškarnice. Ispod krova su slijepe arkade koje završavaju oštrim lukom. Izvana kula djeluje vrlo kompaktno sa vrlo malo otvora. Iznutra je prostor kule pun malih otvora koje su služile kao puškarnice na svim nivoima. Pored toga, ima u zidovima mnogo malih niša kao i mjesta za loženje vatre. Ista ložišta se nalaze i u prostorijama u istočnom dijelu grada, a konstatovana su i u istočnim zidovima kula na gradu Blagaju na Buni. Sva manja udubljenja su oivičena kamenim tankim pločama, a veći otvori bolje klesanim kamenom. Mnoge od puškarnica su imale kamene poklopce tako da su sakrivene sa vanjske strane.
Bedemi oko grada su tako planski izgrađeni da je svaki djelić mogao biti branjem vatrenim oružjem iz 8 kula koje su različitih osnova. Sedam kula je djelimično, a dvije su potpuno izbačene iz plana bedema.
Sa unutrašnje strane sjeverni, zapadni i južni bedem su bili u donjem dijelu ojačani cijelom dužinom do visine puškarnica, koje su u obliku četveougaonih otvora i nalaze se u gornjim dijelovima. Pošto je uz istočni bedem bio niz od 7 prostorija, hodna linija se nalazila iznad njih, osim u sjeverozapadnom uglu.
Glavni ulaz u grad se nalazi u južnom bedemu. Ulazilo se kroz tipičnu kapi kulu četverougaone osnove, a vanjski ulaz je na zapadnom zidu. Unutarnji ulaz je u platnu južnog bedema, i polukružno je zasveden. Drugi ulaz u grad je u sjevernom bedemu naspram glavnog ulaza.
Uz istočni bedem je dograđeno 5 manjih prizemnih prostorija i dvije na sprat. U njih se ulazilo iz dvorišta ili su bile međusobno povezane. Unutar njih nalaze se iste niše kao i u glavnoj kuli. Vjerovatno su u tim prostorijama živjeli članovi posade. Na sjevernom kraju tog niza prostorija nalazi se mali prostor četverougaone osnove sa četiri visoka i uska tornja. U istočnom zidu te prostorije su 2 male peterougaone niše sa prorezima za puške, a ulaz je u zapadnom zidu. Na jednom tornju na visini prvog sprata je niša koja je vjerovatno služila kao ložište, što znači da su zidovi prostorije koju okružuju ove tornjeve bili visoki kao i zidovi dvije krajnje, sjeverne prostorije uz istočni bedem. Čemu su služili ovi tornjevi nije poznato. U jugoistočnom i sjeveroistočnom uglu grada su prilazne stepenice za pristup hodnoj liniji i puškarnicama. Takvih stepenica je moralo biti više jer su kule prekidale hodnu liniju. Sve puškarnice i niše u gradu su oivičene tankim kamenim pločama.
Unutar grada je jedan bunar u sjeveroistočnom uglu i jedna cisterna jugozapadno od kule I. Jedna cisterna se nalazila van zidina, jugozapadno od kule IV. Obje cisterne su imale polukružni svod. Slične cisterne su nađene i na Stjepan gradu u Blagaju na Buni.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom se Istorijsko područje – Hutovski grad (Hadžibegov grad) u Hutovu, opština Neum, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Fotografije: Jovan Vidaković i Igor Dutina

Comments

comments