Selfie kao sredstvo samokontrole pojavnosti

Ove godine selfi slavi 176. rođendan. Robert Kornelijus, američki pionir fotografije, nije doduše ispoštovao neke od osnovnih postulata koji za selfi važe danas: nije napućio usne i istrtio guzicu, u prostoru iza njega se ne vidi ni vece šolja ni baba Janja kako plete priglavke.

Tadašnja fotografska tehnika dagerotipije, koja je podrazumijevala duge ekspozicije fotoosjetljivog materijala, omogućavala mu je da skine poklopac sa objektiva, brzo se namjesti ispred aparata, mirno pozira oko jednog minuta i jurne nazad da vrati poklopac na objektiv.

Od tada, čitava se sila fotografa poslužila kamerom da načini autoportret. Prva „demokratizacija“ fotografskog autoportreta veže se uz pojavu Kodakove „Brownie“ kamere 1900. godine, koja je i foto-amaterima omogućavala da uz pomoć ogledala načine sliku i priliku samih sebe.

Zanimljivo je da je ruska velika kneginja Anastasija Nikolajevna već sa 13 godina bila jedna od prvih tinejdžerki koja je koristeći se ogledalom napravila svoj autoportret da bi ga poslala prijateljici 1914. godine. U pismu koje je priložila uz fotografiju napisala je: “Napravila sam ovu sliku sebe dok gledam u ogledalo. Bilo je veoma teško jer su mi ruke drhtale.”

Ipak istinski bum gledamo unazad dvije godine, mada se sam termin pojavio još 2002. u Australiji, a iskorišten je za fotografije napravljene jednokratnom kamerom, u pijanom stanju.

Ono što se već godinama događa sa fotografijom, prelilo se i u sferu autoportreta. Mogućnost da se u fotografisanje upustite bez ikakvog tehničkog ili likovno-estetskog predznanja, a pri tome gotovo bez nekih vidljivih troškova ili ograničenja, za mnoge je udica koju su morali zagristi.

Društvene mreže, koje su apsolutni motivator broj jedan za samofotografisanje danas, i mobilni telefoni kao uređaji koji integrisanim fotografskim kamerama eliminišu potrebu za učenjem rukovanja i sve svode na pritisak dugmeta, stvaraju moćan alat za samopromociju.

Korisnik mobilnog telefona tako postaje apsolutni kontrolor svoje pojavnosti, makar na društvenim mrežama, ako ne u stvarnom svijetu (na koji su neki još navučeni, i prijete im sa svih strana rehabilitacionim programima).

Selfie omogućava svakom da izbjegne potencijalne nesporazume sa fotografom kojem bi valjalo povjeriti, pored tehničkog dijela posla, estetske sudove koji su neminovno vezani za nastanak bilo kojeg vizuelnog artefakta. A ko zna bolje od šesnaestogodišnje djevojke kako ona sama treba da se predstavi na Instagramu?

Ona je ta čija se originalnost ispoljava u izboru uzora koji će podražavati. Ona je ta koja je sposobna razlučiti bitno od nebitnog. Ako je dupence „ispalo“ baš kako treba, nije posebno važno što pijana prijateljica u donjem desnom uglu strasno grli šolju u koju je zaronila.

Kontrola sopstvene pojavnosti, identiteta uopšte, u stvarnom je prostoru apsolutno nemoguća. Koliko god pokušavali vlastiti doživljaj sebe nametnuti drugima kao jedini validan, toliko samo postojanje tih drugih nameće socijalnu komponentu identiteta čije je formiranje i interpretacija uvijek dvosmjeran proces.

Sama pojavnost, izgled, može biti ključan u pozicioniranju unutar društva.

Svaka vrsta posebnosti, i želje za jedinstvenošću, na kraju se svede ili na korišćenje već postojeće matrice ili na kombinovanje matrica koje su na dohvat ruke. Kada god kažemo za nekoga da je „poseban“ ili „jedinstven“, neminovno ga svrstavamo u kategoriju posebnih ili jedinstvenih, dajemo mu neke opšte karakteristike valjane za određenu kategoriju, i samim tim već obesmišljavamo pojmove kojima imenujemo kategorije.

Svaki je čovjek, pa i živi stvor, da ne idemo u neorgansku hemiju, poseban i jedinsven sam po sebi. Ono što nas čini takvima, pored činjenice da ne postoje dva apsolutno ista, je upravo unutrašnji, individualni omjer opštosti i posebnosti koji sve i svakoga definiše kao jedinku.

Sa druge strane, selfi vješto plasiran na društvenu mrežu, daje jedan privid samokontrole nad sopstvenim identitetom, makar njegovom vizuelnom komponentom.

„Jedino što je važno u fotografiji je kako ja na njoj izgledam“ su riječi moje drage mlade prijateljice na opasku da su fotografije kojima se razmeće jednostavno jako loše, toliko da ih ne vrijedi analizirati. Fotografija tako postaje sredstvo manipulacije i stavljanja pod kontrolu slike sebe koju šaljemo svijetu, i može se u dobroj mjeri izjednačiti sa bojom za kosu ili puderom za lice, bilo kojim kozmetičkim sredstvom koje nam od onoga što jesmo omogućava da pravimo ono što želimo biti.

Filtracija važnog od irelevantnog se tako može odvijati na različitim nivoima: u saznajnoj ili čulnoj sferi. Kao što kada sa ženom gledam muzički video spot ja primijetim da foto-aparat koji se na trenutak pojavio u kadru vremenski ne pripada epohi koja je prikazana, a ona precizno može rekonstruisati vrstu pete na cipeli pjevačice, tako i na selfiju nije nikakav problem što se u pozadini odvija nešto što je u potpunom konfliktu sa slikom koja se želi stvoriti – onaj ko uopšte gleda u drugi plan nije ciljna grupa, njemu se tvorac selfija ne obraća. Kao što se režiser video spota nije zamarao adekvatnošću rekvizita korištenih na snimanju, jer je broj onih koji će prepoznati nedosljednost zanemarivo mali u ciljnoj grupi slušalaca muzike i gledalaca njegovoga djela.

Problem kod selfija nastaje tek kada se projektovana slika pretvori u svoju suprotnost i umjesto objekta obožavanja i požude postanete predmet najokrutnijeg ismijavanja i sprdnje. Od tog trenutka, zbog prirode medija, svaka mogućnost kontrole se gubi. Prije nego pokušati povratiti sopstveni identitet „baje“, „macana“, „strawa ribe“, čega god već, jednostavnije je prosto izbrisati profil na fejsu i krenuti od nule. Za takvo nešto u stvarnom svijetu, na koji su neki ozbiljno navučeni i treba ih poslati na program rehabilitacije, treba mnogo truda, snažna volja i ponešto među nogama. Na Fejsu – ništa lakše.

Autor: Igor Dutina

Comments

comments