Volim stare filmove. Nekako se odlično uklapaju uz Jesen. Kao „Breakfast at Tiffany’s“. Tu mi je Audrey nekako ostavila trag mene, u vremenu dok sam živjela u Barceloni. Kiše u Barceloni znaju biti poprilično učestale. Ko bi rekao, zar ne? Da, znaju trajati danima. Sedmicama. Nisu to kiše kao naše. To su kiše koje kvase pomalo ulice, pomalo izloge, pomalo obraze i pomalo jaknu. Mirišu. Na bestselere Herbertove knjižare. Na donute iz El Corte Inglesa. Na „bocacho“ iz Pans and Company. Na sangriu u Oveja Negra i na tacose u Barberu. Mirišu na emociju.

Kao „U got mail“. Čini mi se da je to film u kojem se svako od nas pomalo pronašao. Podsjeća me na vrijeme kada većine društvenih mreža nije bilo, u stvari nijedne. Bio samo MSN i MiRc. Upoznaš ljude, čisto iz dosade, ali se dešavalo da neke ipak odlučiš smjestiti na neko drugo mjesto. Bilo je čak i onih koji su znali da izazovu onu najezdu leptirića u stomaku ali to kasnije oboma bude smiješno. Ipak, ja sam i dan danas ostala vjerna nekim konzervativnijim metodama kontakta. Mail, pisma i sms poruke su mi ostali neprevaziđena stvar. Zapitam se, jesam li jedina? I jesam li jedina kojoj Jesen ovako strastveno nanosi svako poimanje nekadašnje vrijednosti ljubavi? Ili sam ja samo konzervativna?

Oba filma imaju „hepi end“, i možda baš zato svaki puta kada ih gledam imam osjećaj kao da se ništa nije promijenilo. Kao da još uvijek ljudi šalju sms poruke za dobro jutro i laku noć. Kao da poštari ne nose samo opomene pred isključenje vode, struje i telefona nego nose i mirišljave koverte sa još mirišljivim sadržajem. Kao da uz jutarnju kafu čitamo mail-ove a ne news feed od kojeg pomalo svi postajemo tupavi. Kao da se knjige čitaju i mijenjaju sa drugima. Kao da nismo dopustili da budemo zatočenici aparata koji misle za nas. Znam, ponekad zaista znam biti pomalo blentava. No, ja se ipak još uvijek držim barem nekih od ovih „konzervativnih“ običaja.

Možda i Jesen od mene čini nekoga ko se pomalo zaljubljuje u njene boje. U vjetar što mi nanosi mirise koje tako duboko udišem i zadržavam. U kišu koja mi tako uporno lupa od prozore, i u pjesme koje mi vlaže oči. Ko bi rekao da jedna Jarčica može da bude ovako krhka. No, postoje ljudi koji probude u tebi poneke osjećaje koje si zaledila. Iz nekih razloga koje ni sama sebi ne objašnjavam. Postoje ti neki ljudi koji te kupe jednom porukom. „Bila si noćas sa mnom a nisi ni znala“, „Otvori prozor ili izađi na balkon“, „Ti riječi pišeš, a ja im dodajem melodiju“… Ovakve rečenice učine da svo sivilo nestane. U ljude koji pišu ovakve rečenice se pomalo zaljubljuješ. Ali samo malo. Jer postoje razlozi zbog kojih mnogo ne smiješ. U stvari, ne smiješ nikako.

Znaš, nisam ti rekla da mi je sinoć snijeg mirisao. Između onoga vjetra što je svirao kroz otvorene prozore auta. Nisam ti rekla da volim Zimu. Nisam ti rekla da sam ja Zima. Nisam ti rekla da sam udahnula miris tvoje kože a izdahnula „Želim te“. Nisam ti rekla da bih voljela da si drugačiji. Da si taj kojeg očekujem od Jeseni. Da si tako sladak, tako djetinjast i odrastao u isto vrijeme. Da si spoj šarma i ludila. Da si zgodan, lijep i smiješan. Da si jedan kompletan paketić. Onaj kojeg bih voljela ja da otvorim. Da si neobičan, da odudaraš od drugih, da si pametan i da se lijepo ljubiš. Da sam gutala knedlu zbog priče o „njima“. Da nisam imala pravo na to. Da sam se zaljubila u poljubac u ruku. Da i sada osjetim tvoj miris. Nisam, jer ti si rekao sve što je trebalo.

A ja sam pomalo sanjar. Pomalo ludak koji provodi dane čitajući priče o ljubavima u prošlom vijeku. Ja sam ona koja čeka muškarca koji je dovoljna jak da me podigne uza zid i dovoljno jak da prizna šta osjeća. Sve ostalo je samo fol! Ja sam ona zbog koje bi se pitao kako da mi izađeš na oči kada shvatiš da iz njih ne izlaziš. Ja sam ona na čijoj koži se ne vidi ništa, samo ispod nje. Ja sam ona koja ne traga za muškarcima koji su na akciji i kojeg može imati svaka. Ja sam ona čiji muškarac se brani od svake druge žene. Ja sam ona kojoj su ruke dovoljne da osjeti ljubav u njima. Ja sam ona koja zna stati tamo gdje treba. Ja sam ona koja će uvijek glasati za prvo mjesto. Ja sam ona koja se pita kako se grli kada znaš da je to možda posljednji put da grliš baš tu osobu? I kako se odlazi kada želiš ostati zauvijek?

A ti si onaj koji se ne boji ljubavi i vezivanja, već se bojiš da budeš ostavljen. Bojiš se kraja, a ni početak ne znaš. Udahneš i izdahneš. Zajedno. To je ljubav. I da, nisam ti rekla da mi se sviđaš!

Autor: Azra Fiola

Comments

comments