Vrlo je teško graditi emancipacijske umjetničke modele u okruženjima koja su duboko mizogina. Nema emancipacije žena bez prethodne emancipacije muškaraca.

U Indiji su donedavno hladnokrvno spaljivali udovice. Danas ih istjeruju iz kuća, bez ikakvih sredstava, bez ičega ostavljaju ih da naprosto umru. Jovanka Broz je imala sudbinu indijske udovice. Na Balkanu su dobre djevojke samo mrtve djevojke. Ali vratimo se kulturi. Je li se itko ikada poduhvatio da obavi rodna čitanja hrvatske, srpske, bosanske i crnogorske muške književnosti, one kanonske i one suvremene, i da stvari promotri kroz rodnu perspektivu? Ja mislim da bi rezultati bili poražavajući. Mizogine kuture nameću svoje modele, i zato na primjer, hrvatska medijska scena od dviju minornih osoba stvara“ženske ikone“, od Nives Celzijus i Žuži Jelinek. Zašto baš njih? Zato što obje, jedna u dobi unuke, druga u dobi bake, tvrdoglavo brane stereotipe o ženi-lutki, o ženi koja je na ovome svijetu samo zato da bi zadovoljila muške želje. Dakle, balkanski kulturni mainstream čine muškraci i žene koje su u svoje redove pripustili muškarci: „od vlasnica bordela“ i desničarki-policajki, preko porno-zvijezda, pa sve do bakica koje podučavaju sljedeću žensku generaciju kako da budu dobre sponzoruše.

Intervju sa Dubravkom Ugrešić, magazin Dani, 20.12.2013. str. 56-59

Čačkanje po akademskim centrima moći – heretičko čitanje književnosti

Mjesec dana nakon odbrane mog seminarskog rada1 koji je odveć uznemirio uspavane duhove i nemani književnosti u akademskim krugovima, štampan je intervju sa Dubravkom Ugrešić koji je došao kao još jedan vrijedan podsticaj dekonstrukciji paterocentične kulture i egzaktnih književnih mizoginih tendencija koje su višestruko problematične, bolne i nasilne.

Uvjerena da živim u 21.vijeku, u kulturološkom i intelektualnom centru jedne države, kako su me podučavali i podržavali u zabludama, slavim slobode ženske emancipacije posebno u centrima akademske naobrazbe, gdje studentkinje nisu isključivo ravnopravni broj, bila sam neugodno ne/iznenađena kad se odbrana seminarskog rada svela na primjereno-pedagoško kažnjavanje neposlušne i tvrdoglave studentkinje. Polazni stav mog rada bit će ono što je Virginia Woolf sjajno označila kao vrijednost opisivanja opiranja emancipaciji koje je daleko zanimljivije od same emancipacije.

Ponajbolje je krenuti od pitanja, koja su u prilogu ovog teksta, a koja je profesor postavio na odbrani, a prvenstveno nisu definirana kao pitanja, ali su zato u funkciji ideološke odbrane kanonizatorskih praksi i postupaka Enesa Durakovića i Alije Isakovića (uz vidno zanemarenje analiziranja praksi drugih autorki/a kao i pripadnica/ka srpskog književnog kruga?! kao da oni ne zaslužuju odbranu) što je sjajan primjer domaće blumovštine centrirane oko ‘očinske figure’ poduprijete neizbježnim frojdističkim tumačenjima. Braneći lik od djela pomenutih, profesor je smetnuo s uma, jer nije mogao otrgnuti iz konteksta, jezik i načine rezonovanja svojih branjenika kada su u pitanju vrijednosti uradaka žena. Nadalje, ophrvan svojom akademskom i muškom moći (jer te dvije idu ruku pod ruku) za koje se nije libio posegnuti u svakoj ukazanoj prilici, profesorski/pedagoški je demonstrirao studentkinji bezizlaznost situacije u koju ju je dovelo mišljenje – kao vrhunaravnom kaznom, ocjenjivanjem rada. U skladu s učinjenim, profesor je izjavio i da je seminarski rad u teorijskoj, a pogotovo u kritičkoj osnovi promašen (dakle, studentkinje i studenti nemaju pravo na rodnu analizu antologija književnosti), nije uspio dati niti jedan suvisao argument, nije uspio oboriti postavke feminističke književne teorije i kritike (?!) metode i pristupe uopšte, te je iznio paradoksalnu tvrdnju da nacionalmaskulinizam (kao princip kanoniziranja u nacionalnim književnostima?!) nije nasilan iako je mehaniziran politikama isključivanja, koje su da podsjetim profesora, autoritarne i povezane s nasiljem (u odnosu na dimenzije lojalnosti naciji i diskriminaciji po spolu i rodu koje sam propitivala). Potaknuta stavovima ispitivača ovaj prostor ću iskoristiti da potvrdim i podvučem odgovore na nasilja maskulinizma kada je u pitanju mizogini i arhetipski stav institucija i institucionalizatora u područjima kulture književnosti. Ispitivaču, da ne kažem isljedniku, iako predaje grupu teorijskih predmeta na fakultetu nije pošlo za rukom da uskrati pravo na opservaciju i dekonstrukciju postavki (paradigmatskih/odabranih) uradaka Enesa Durakovića, Alije Isakovića, Gordane Muzaferija. Profesor se radije prihvatio dobrog-starog bakćanja sa kalamburčićima koje je ugradio kao dio vlastite književnonaučne discipline odbrane neodbranjivog, samodostatno utvrdivši sebi da je studentkinja „plagirala postavke i zaključke rada“ te da nije „nikakav naučnik“.

Inspirisana dogodovštinama sa ispita, ponovo ću stati iza svoje teze i preispitati svoje osnovne postupke kroz nekoliko suvislih pitanja i odgovora kojima ću potvrditi: saznanja o položaju kritičarke/teoretičarke i autorke u hijerarhiziranim književnim sistemima, teorijsku utemeljenost image studija u pristupu tezi, seksizam i mizoginiju patrijarhalnog jezika u procjeni vrijednosti književnih djela autorki koje su ušle u kanon, te kanonizatorske pateroprakse cenzuriranja ženskog pisanja i/ili stvaranje kontra-kanona kao alternative nakaradnom jednoumnom kanonu utemeljenom na maskulinizmu (s ciljem prokazivanja karaktera postulata već postojećeg kanona).

Pitanje jedan: položaj teoretičarke/kritičarke u hegemonizirano muškim i totalitarnim književnim sistemima? U odnosu na dugoročni cilj očuvanja bezbjednosti i nedodirljivosti ‘očinske kulture’ u upotrebu ulazi i metod obračuna sa neistomišljenicama/ima. Na temeljita propitivanja ordinarne gluposti poput ‘univerzalne vrijednosti’ i jednodimenzionalnosti estetike, bezvremenosti kao i dekonstrukcije književne tradicije, položaja autorke i autora, ženama se želi staviti zabrana promišljanja i djelovanja. Ovaj postupak ukodiravanja poželjnog ponašanja u ženu preko ograničenog položaja pojedinke u sistem je kompleksno pitanje koje promatramo kroz dvije ravni: usud drugačijeg čitanja koje nailazi na linč i neodobravanje sa zajedničkim nazivnikom apsolutna diskreditacija prokazane tobožnje heretičke nepodobnosti. Ujedno čin otpora u čitanjima je sinonim za prelazak ograničenja prostora dodjeljenog joj na korištenje. Dok njene kolege kritičari, teoretičari i profesori skoro nikada nemaju potrebu preispitivanja svog statusa ili statusa autora u kanonima, jer uživaju u blagodatima povlastica koje im pruža naslijeđena i često duboko žuđena moć, diskriminisane kolegice koje se usude na reviziju2 suočit će se sa dokidanjem prava na ukazivanje sumnjivih obrazaca proklamirane ravnopravnosti, kao i sa opiranjima i odbranom spekulativnih kanonizacijskih procesa smještenih u ruke i pera moćnih književnih (pra)očeva.

U svom seminarskom radu sam koristila prednosti i širine image studija u muškim, odnosno kanonskim tekstovima, neizbježno sagledavajući položaj autorke ali i antologičarke u mizogino-seksističkom okruženju – bilo je nepotrebno u kontekstu radne teze (i širine seminarskog rada) zahvatiti i rekonstukciju ženske književne tradicije. Prokazivanje karaktera postojećeg kanona je nužno u cilju sveopšte humanizacije koja nema udjela samo u pravednosti, već i u stabiliziranju etičkih vrijednosti u sunovraćenom kanonu, kojim će se odgajati i obrazovati naraštaji mladih ljudi. Akcenat je na samom načinu čitanja, alternativnom, koje nije isključivo pitanje stvaranja kontra-kanona što bi mogla biti sledeća etapa rada, ali što u svakom slučaju iziskuje ogromnu i nikada dovršenu raspravu. Kruna stalne tendencije da me drčni profesor skrene sa zabranjenog puta propitivanja maskulinih praksi bošnjačkog i srpskog književnog kanona stavljena je u trenutku kada je teoretičar (i feminizma, naravno) na moje opšte zgražavanje u odnosu na sve dimenzije nerečenog u tekstu, naravno metodom izvlačenja iz konteksta i ponajviše socijalno uvjetovanim patrijarhalnim ponašanjem negirao postojanje ženske književne tradicije uopšte.

Princip isključivanja u akademskom svijetu dio je političko-ideološke igrice kojom se pre-reguliše poredak i učvršćuje simbolički društveni ugovor. Jedini izbor je prećutna saglasnost u vidu sputanog i ograničavajućeg, poniznog i samonegirajućeg identificiranja sa muškim kolegama. Ujedno čin zabrane popraćen subordinacijom (na osnovu spola i roda) stvarni je pokazatelj nespremnosti društava u Bosni i Hercegovini na reforme rigidnih tradicionalnih stavova i što je signifikantnije svjedočanstvo o otporu akademske zajednice, intelektualne elite svakoj vrsti konstruktivne rasprave i interpretiranja koja bi mogla biti vredonosna i u mjeri stalnog pozivanja na dijalog.

Fenomen označavanja ženske pozicije u književnim sistemima utemeljen je na gurkanju njenog samoosviještenog subordiniranja u poželjnu poziciju bespomoćne žrtve. Otpor takvim tendencijama iznova pokazuje da je moguće napraviti otklon od akademskih prostora u kojima nas podučavaju da se samosagledavamo panoptičkim okom kastriranih bez/vrijednosti. Otpor će označiti i kritiku normiranju ali i očuvanje prava na mišljenje i prosuđivanje. Ovakvo o/pozicioniranje čitateljke/kritičarke/teoretičarke iz koje se preispituje pitanje roda u kanonskim tekstovima doprinosi produkciji novih znanja o književnosti te u skladu s tim statusom odgovornost refediniranja kriterija isključivosti i ekskluzivnosti s kojima su suočene književnice.

Kontroverze vezane za ulogu spola i roda u književnosti počinju od trenutka dovođenja u pitanje barthesovske ideje o ‘smrti autora’ koja postaje izlišna u čitanju djela. Iako je pojam autorke/a arbitraran u svojoj suštini, ona/on je nositeljka određene rodno-spolne reference kojom se uvjetuje recepcija, razumijevanje i evaulacija djela. Problem sa identitetom autorke je dvostruk: samo/ignorisanje označava prihvatanje pravila seksističke tradicije i potencijalno ulaz u kanon, i s druge strane višeslojni strah od autorstva (Gilbert & Gubar). Propitivanje identiteta autorke3 polazi od definiranja njenog vlastitog procesa socijalizacije kao i definiranja roda/nosti.

Kao što je slučaj sa pitanjem vidljivosti autorke i njenim identitetom pisanja, teoretičarka /kritičarka /čitateljka će pored ovih problema naići na kompleksni splet odnosa između strategija čitanja i politika spolova koje su inherentne manipulisanju ovim strategijama. Anet Kolodni je u tom kontekstu dodijelila zadatak čitateljkama da ukazuju na interpretativne strategije koje su naučene, istorijski determinisane i time nužno pod uticajem roda (gender inflected) (Kolodni 2002, 56). Podvrgute nužnoj maskulinizaciji svojih čitanja, tzv. automatizmu percepcije, još od trenutka susreta sa akademskim zakoni(tosti)ma4 autorke će biti suočene političkim implikacijama i prirodom književnosti, te prvi korak otporu takvom nasilnom učitavanju strategija čitanja i pisanja bit će formiranje modela čitateljke koja pruža otpor. Ovakvu dvoznačnost je najbolje objasniti zahtjevima revizionizma kanonske književnosti te aktivnim angažmanom u izazivanju neizbežnog pojma autoriteta… u svim pitanjima formiranja kanona (Kolodni 2002, 67, prema: Harold Bloom 1975, 96). Postepeno narušavanje hegemonije o/kultnog afirmisanja homo/maskuline književne zajednice uzrokovat će tekstualiziranje fobičnosti na ovim prostorima od drugačijeg, novog, iznevjeravajućeg, subverzivnog, protivzakonskog. Jedno nedozovljeno čitanje treba da bude dio savremenih strujanja u književnim sistemima i tumačenjima, ali i da potvrdi činjenicu da revizionistički napad na književnu istoriju i kanon objektivno može označiti uključenje u najnovije evropske i svjetske komaparativne kulturološke tokove.

Izazovi logocentrizmu vs. obećani put u književni kanon

Pitanje dva: teorijska utemeljenost teze? Trenutak kad je profesor pokušao utvrditi promašenost teme. Odgovor na pitanje definiranja image studija i feminističke književne teorije i kritike nisam dobila iako sam insistirala da mi profesor/teoretičar objasni razlike jer je konstatovao moju pogrešku i u metodi. Obzirom da se iz njegovih pitanja ni uz temeljito i dovitljivo mozganje ne mogu razabrati načini kojima bi pobio teorijsku osnovu rada, citirat ću dijelove seminara, uz nove opaske, kako bih vratila dostojanstvo negiranim image studijima i feminističkoj književnoj teoriji i kritici.

Postoji nešto što se zove neophodnost feminističke književne teorije i kritike, posebno kad je u pitanju preispitivanje sa/znanja o književnosti koje se treba odviti na dva načina:

a) image studijima i b) ispitivanjem djela autorki/spisateljica. U izrazito patrijarhalnim kulturama kao što su naše balkanske, posebno u zemljama gdje su otežani i ometani procesi emancipacije, prihvatljiviji je ginokritički pristup književnosti, dakle tekstovima autorki. Ograničen sveobnavljajućom marginalizacijom, rizikom da se sklizne i naporednost i isključivost, učinjen kao marginalan čin, iznova je marginaliziran jer nailazi na otpore u tokovima moći i centrima. Poželjan zato što ne udara direktno na mizoginiju, hijerarhiju, te lažni univerzalizam kao uopšteno mjesto tradicionalnih književnih kritika i terorija. Image Study ili Women Image & Feminist Criticism u užem smislu za razliku od političnosti i subverzivnosti margina5 nužan su preduvjet istima, jer podrazumijevaju reviziju reprezentacije žena kao tekstualnih žrtava, sekundarno prezentovanih od strane muškaraca u muškoj/kanonskoj književnosti i smatraju se svojevrsnim ekscesom i napadom na moć nedodirljivog poretka, te onoga što Nina Baym označava napadom na najmoćnije instrumente kojima se služi i valorizuje kanon – politike reprezentacije. Image studije su u tom kontekstu pokazale da je opšte mjesto kanonskih tekstova unificirani, fiksni i jedinstveni ženski identitet neadekvatan pluralitetu literarne i materijalne stvarnosti ženskih identiteta.

Putem image studija dokazano je da unutar socijalnog konstruktivizma stavljen akcenat na hinjenu neutralnost iza koje se krije muškarac, bijelac i pripadnik srednje klase kao centralna os epistemologije i civilizacije. Postupcima image studija ukazano je i da je žensko pisanje drugačije valorizirano nego muško/normativno, da su univerzalni arhetipovi muški i da strukture teksta podliježu posebnoj unutarnjoj logici (spoznaje ovisne o socijalnim kontekstima) što se pokazalo kao svojstvo pisanja/govora predstavnika akademskih krugova. Jednom kad se otkrije ta logika, dekonsturira univerzalnost, izluče androcentrične predstave, prokaže iskrivljeno čitanje, može se čitati kao žena. Žensko image čitanje koje će uvažavati rodne specifičnosti, treba se etablirati kao kritičko čitanje već postojećih strategija čitanja i diskuza. Čitanjem će se iskoristiti prednosti feminizama uopšte i političnosti, obuhvatit će se mnogostruke perspektive koje pokazuju ograničenja muških kritičkih tumačenja (Jonathan Culler) i iz perspektive čitateljke spriječiti obnavljajući proces repatrijarhalizacije.

Zabilješke s margine nepodobne čitateljke

Čitateljka koj pruža otpor će podsetiti svog profesora da ima pravo na rodnu analizu jezika antologija književnosti. I na već davnu 1982. godinu i jesensko izdanje MELUS-a (izdanja The Society for the Study of Multi-Etnic Literature of United States) u kojem je objavljen dijalog pod nazivom A MELUS Dialogue: The Status of Women Authors in American Literature Anthologies, dvije feminističke književne kritičarke i profesorke na ženskim studijama jezika i književnosti Judith Fetterley i Joan Schulz.6 Poduhvat se ne reflektuje samo kroz vrijednosti i svrhu rada učesnica dijaloga, već i dramatizacijom postojanja dva strandarda i uzdizanjem tog pitanja u društvenom kontekstu problema (sržno povezanog sa Dijalogom) a to je isključenje žena iz antologija američkih književnosti.

Joan Schulz je inicirala razgovor svojim temeljitim radom na analizi predgovora, uvoda i izbora antologija. Uprkos rijetkim priznanjima žena i otkriću da su uopšte zastupljene u tim izborima, nije bilo nekog razloga za slavlje. Neiznenađujuće otkriće je bilo da forme i zakoni kanona (kanonicitet) nisu postojani kad su u pitanju bijeli muški autori, ali su krajnje fiksni u slučaju žena (Fetterley & Schulz 1983, 3-17). Naime, radi se o dvostrukim mjerilima vrijednosti po kojima se ulazi u kanon, etabliranju i standardiziranju načina govora o djelima žena, o politikama isključivanja (ne samo žena, već i svih drugih manjina – etničkih, seksualnih etc). Standardizirani kritičarski govor i pitanje tradicije, kao i zastupljena djela u antologijama za direktnu posljedicu imaju autoritativnost za čitateljke/oce u oblikovanju pogleda na referentne činjenice istorije razvoja književnosti.

Tragom istraživanja Joan Schulz postavljam četvrto pitanje: patrijarhat u jeziku kanonizatora pri procjeni vrijednosti umjetničkog djela koje potpisuje žena? Potrebno je prvo deminstificirati karakter jezika. Jezik je odraz našeg društva i njime se odr(a)žavaju patrijarhalne strukture i proizvode značenja te je kao takav nesiguran za žensku identifikaciju. Stoga, ne čudi što žene s razlogom sumnjaju u karakter jezika prožetog mizogino-seksističkim dogmama, te u epsitemološkom smislu opravdavaju obračun sa jezikom.

Jezikom je moguće identificirati sistem(at)sko tlačenje marginaliziranih kategorija putem diskurza koji prati seksitičke segregacije iz jezika. Jezik u sebi očuvava vredonosne norme patrijarhata neutralnim gramatičkim rodom – koji je muški. Ženama je vrijednost umanjena posredstvom jezika, odnosno u jeziku su latentno diskriminisane (Ćopić 2012, 266). Kao i povijest i svi društveni fenomeni, jezik je o/rođen, a simbolička priroda falusa nas dovodi do jezika koji se promatra kao sistem simbola. Problematičnost jezika u upotrebi je ujedno i kompleksno pitanje lakanovskog porijekla o uvođenju djevojčice u ‘očev jezik’ te mjesto ženske označenosti u njima.

Obzirom da je jedan od ciljeva ovog teksta pokazati odnose istoriografsko-književnih diskurza konstituisanih nužno jezikom i u jeziku sa rodnim politikama, metodsko polazište činit će dekonstrukcija književne tradicije na osnovu kategorija spola i roda. Falsificirane i spekularizirane vrijednosti kojima se konstituiše književni kanon treba dekanonizirati na način da se otkrije i ukaže pragmatična i praktična glorifikacija, apsolutna i dominantna negacija drugosti i merkantilizacija. Razvoj nacionalne književnosti i istoriografije prate različiti presjeci u prvom redu faktografski, potom poetički, žanrovski i politički, pa i mitološki, često utemeljeni na sumnjivim ideologijama koje oblikuju i proizvode načine čitanja i pisanja. Pored utvrđenih načina čitanja i pisanja kojima se pruža otpor posebnu dimenziju predstavljaju i načini promovisanja vrijednosti, investicije u kanoničnost, ali i uzdizanje u više sfere, tzv. institucionaliziranja radova kanonizatora koji se kao i kanonska književnost refleksivno usvajaju u akademskim prostorima na već pomenute načine i procese predavanja i učenja (Robinson 2002, 93-107). U slučaju propitivanja ustaljene prakse napadnog poslijeratnog veličanja centralnog mjesta agonije bošnjačke i/ili bosanskoherecegovačke književnosti kritičarka i teoretičarka pa i studentkinja od starta je suočena sa represijom koju slijede već pomenute restrikcije – ponovnog isključivanja, sputavanja, marginaliziranja i neprikladnog patrijarhaliziranog jezika kao što je to bilo u slučaju ispita koji je povod nastanku ovog teksta.

Iako nasreću bošnjačka književnost nema istoriju svoje nacionalne književnosti, što se već pokazalo kao problematičan koncept7, nepostojanje istorije književnosti, za koju nema sumnje da će se razviti naporima ‘mladih i podobnih naučnika’, ne može biti prepreka da se u akutnom ali i nedostižnom stanju politike kanonizacije dogonetnu, prokažu i dekonstuišu. U razvoju bošnjačke književnosti centralno mjesto zauzimaju projekti antologiziranja književnosti – na koje je profesor pokušao staviti veto rodnim opservacijama, samo/negirajući postojanje kritičarskog kodiranog (muškog) govora o ženskom stvaralaštvu. Potrebno je još jednom u kontekstu image studija naglasiti da bez analize postojećeg kanona i kanonizatorskih praksi, nemoguće je pričati o neophodnosti uključivanja autorki u već postojeće kanone, ili o samoj rekonstrukciji ženske književne tradicije. Stoga, profesore, nema preskakanja etapa, ako ne znamo zašto nam je u političkoj dimenziji potreban ukaz o postojanju ženske književne tradicije, što će nam onda ta tradicija? Ili možda da se priklonimo već postojećoj, vašoj, mizogino-androcentičnoj, separatističkoj i diskriminatroskoj? Cinično-srećnom me učinilo uvodno izlaganje profesora koji je iznio statističke omjere zastupljenosti autorki i autora u većini antologija nastalih od devedesetih godina naovamo, u cilju apsolutnog negiranja rada, na svoju žalost u potpunosti na strani mog rada: u svim obuhvaćenim analizom antologijama isključivo je veći broj muških autora i njihovih radova (što se može ustanoviti i brojem strana i stastikom), nego li što je to slučaj sa autorkama i njihovim tekstovima, što je kako nas upozoravaju Fetterley i Schulz opšte mjesto ili dogma androcentričnog kanona.

Mislim da je u ovoj situaciji prikladno profesora podsjetiti i na načine iščitavanja nekolicine priznatih autorki u kanonu. Većina svjetski poznatih kritičarki i teoretičarki s pravom tvrde da je skandal i izuzetak pojava imena autorki u književnim kanonima, također, se sve slažu i u težini rada na dekonstukciji: načina na koji je žena kanonizirana i kritičarski model govora o djelu koji potpisuje autorka. Već detektovani sukob sa akademskim autoritetom se treba promatrati u svjetlu prihvaćene prakse koja doprinosi afirmaciji seksističke ideologije – aspektu koji je kritičarska tradicija generacijama prećutkivala (Robinson 2002, 93-107) ne samo kad su u pitanju odnosi među spolovima i konstukti ženskih likova u književnim djelima, već i u recentnim književnim kritikama.

Probleme koje feministička književna kritika i teorija ima s istorijama nacionalnih književnosti, procesima kanonizacije, represijom kanonskih aparata, muškoj nadmoći kritičara i kanonizatora nad autorkama, kao i sa svim drugim oblikom reprezentativnih uradaka, presjeka, sažetaka tokova knjiških tradicija leži upravo u već pomenutim nacionalmaskulinim konstituentima kanona, ali i nacionalnih književnosti. Prve poslijeratne godine, pored distorzije u mnogostrukim identitetima u sferama bošnjačke i/ili bosanskohercegovačke interliterarne zajednice donijele su dosada najveće projekte u kanoniziranju bošnjačke književnosti: nedovršena edicija Bošnjačka književnost u 100 knjiga kao konstruktivni nastavak Muslimanske književnosti XX vijeka u XXV knjiga, potom Bošnjačka književnost u književnoj kritici i za ovu analizu kompleksniji antologijski izbori bošnjačke književnosti.8 Kao paradigmatski primjeri poslužit će Antologija bošnjačkog eseja (Ant. Alija Isaković 1996), te dvije antologije Enesa Durakovića, prva Antologija bošnjačke poezije XX vijeka (1995) i Antologija bošnjačke pripovijetke XX vijeka (1995), kao i jedna u saradnji Antologija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka (Ant. Enes Duraković, Mile Stojić & Marko Vešović) te Antologija bosanskohercegovačke drame (Ant. Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović & Vojislav Vujanović, 2000).

Na koji način je predstavljena autorka u jeziku antologija književnosti? Alija Isaković antologijskim izborom esejistkinja/esejista u bošnjačkoj književnosti ukazao na veoma interesantnu i znamenitu stvar, prije svega da su autorke u Antologiju uključene po principu ravnopravnosti, ali s druge strane se minimalizira njihova uloga, ne samo preko statističkog omjera, već i preko samog predgovora. Čak i unutar rubnog književnog žanra (koji ne iziskuje posebno priznanje neospornog talenta autorki) u svojoj isključivosti otkriva diskriminaciju posebno ako imamo na umu da predgovor antologije treba da predstavlja presjek, reprezent autorki/a zastupljenih u izboru. To je čin dodatno loše maskiranog patrijarhaliziranja položaja žene autorke u svim sferama književnosti. Alija Isaković u predgovoru među samo četiri reprezentativne bošnjačke esejistkinje zanemaruje rad Gordane Muzaferije, a Hatidžu Krnjević Dizdarević predstavlja isključivo u sklopu grupne skice esejističkih doprinosa na području orijentalistike, kao odnosnu autorku u moru autora kojima se pridaje sav značaj razvoja orijentalistike. Preostale dvije autorke su čak dobile i zavrijedile po jednu rečenicu u predgovoru Antologije.

Hanifa Kapidžić-Osmanagić (1935) doktorirala je na srpskom nadrealizmu i u tri knjige „Suočenja“ napisala niz sugestivnih eseja o francuskim i srpskim piscima, a stidljivo se znala suočiti i sa bošnjačkom književnosti. Slično je i sa Jasminom Musabegović (1941) koja se nakon zapažene monografije o Rastku Petroviću, knjigom eseja „Tajna i smisao“ bavi piscima iz Bosne i Hercegovine (Isaković 1996, 12).

Citatom se potvrđuje da je autorovom jeziku književne kritike imanentan seksizam koji nije zaobišao bošnjačku književnost. U navedenom citatu iz Isakovićevog pregovora uočljive su dvije stvari kojima autor karakterizira način esejiziranja/pisanja Hanife Kapidžić Osmanagić, ali i Jasmine Musabegović: sugestivno i stidljivo pisanje, čime se otkrivaju kodirani i propisani načini percepcije ženskog pisanja uopšte te vrednovanja rada u cjelosti – zapažena monografija. Žena kad piše treba da piše sugestivno i stidljivo jer kako uočava Showolter njeno iskustvo je u drugom planu, jer to nije njen vlastiti prostor, koji je prema standardima javni i muški. I kao izgnanica ili izopćenica iz kanona, ona treba da mu pristupi bojažljivo i sa strahom jer samo u tom slučaju ona može biti zapažena, a nikako vrijedna i u svakom slučaju zatočena i u kritičkom tekstu u njegovim večitim prividima koji joj večito govore kako izgleda (Gilbert & Gubar 1996)9. Problem koji čitateljka ima s ovim odrednicama koje valjda predstavljaju vredonosne kriterije kanona je sledeći: ovim jedinstvenim i stereotipnim terminima , isprazno-univerzalnim dokida se bilo koji oblik pluralnosti i prava na istu i što je važnije potčinjava se i srezuje žensko pisanje podvgnuto muškim pravilima i jezičkom sistemu koji je pitanje politika i stuktura moći. Dalo bi se i raspravljati o konceptu kriterija kojima Isaković barata kad donosi odluke koje esejistkinje ulaze u antologiju. Nije da ih nije bilo, niti da su svedene na samo jednu oblast izučavanja, tako bi se ovoj antologiji dalo pridodati i značajna imena intelektualki koje su stvarale do ključnog trenutka antologiziranja poput: Aiše Softić, Lamije Hadžiosmanović, Minke Memije, Nermine Kurspahić, Đenane Buturović, Jasne Šamić, Zehre Kreho, Nirman Moranjak Bamburać…

Lilian S. Robinson ne griješi kada vidi i ocjenjuje književni kanon, ali i institucije književnosti kao restriktivne, histerične i represivne instrumente položene u ruke muškaraca. Još jedan značajan kanonizator potvrđuje tezu u svojim antologijskim izborima bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije dvadesetog vijeka. Kanoniziranja Enesa Durakovića ukazuju na apsolutno iste identifikacione obrasce u shvatanju i vrednovanju ženske poezije. Svega tri pjesnikinje zastupljene Bisera Alikadić, Mubera Pašić i Ferida Duraković, zastupljene u Antologiji pomenute su prvenstveno u predgovoru kao inkorporacioni element skice razvoja pjesništva od Umihane Čuvidine pa do polovine devedesetih godina (aktuelni trenutak nastanka zbirke). Posebnu pažnju Duraković posvećuje Biseri Alikadić kojoj s punim pravom daje zasluženo mjesto u razvojnim tendencijama bošnjačkog pjesništva, ali iz pogrešnih pobuda: mogla bi se označiti i kao bitna razdjelnica u stvaralačkoj afirmaciji i emancipaciji žene (Duraković 1996, 26). Sam korpus njenih pjesama ocjenjuje patrijarhalizirajućim i suspektnim terminima u jeziku književnosti. Alikadićkini stihovi označeni su sintagmom žestine provokativnog nesvojstvene tradicionalnom shvatanju ženskog pisma. Ovo tradicionalno, muškocentrično i patrijarhalno shvatanje ženskog pisma (dakle, bilo kakvog oblika ženskog potpisivanja napisanog, bez uvida u poetičke obrasce i pluralnosti ženskog pisma kod nas i globalno) dovelo je Durakovića do još važnijeg zaključka u kojem on Alikadićkinu potrebu za pisanjem poezije srozava isključivo na jednu dimenziju, na opravdanje simbolizacije tjelesnog, čemu apsolutno nema mjesta i što može dokazati podrobnija analiza bilo koje pjesme iz pjesnikinjinog pozamašnog opusa.

… proces poetske simbolizacije nerijetko javlja tek kao opravdanje seksualnog doživljaja pred budnim okom malograđanskog moralizma. Nema u njenim stihovima nigdje onog u osnovi naivnog „prevođenja“ žudnje tijela u žudnju duha (Duraković 1996, 27).

Sam termin prevođenje (nečega u nešto) u odnosu na prethodnu rečenicu predstavlja prevođenje doživljajnog u pjesničko, u čemu Enes Duraković nikako ne želi da vidi više od žudnje tijela. A da ne govorimo o padu u binarni opozit: muškog duha i ženskog tijela.

U poetički i nacionalno proširenom antologijskom izboru bosanskohercegovačke poezije10 čiji potpisnik predgovora je Enes Duraković donosi pregršt novih tremina kojima se kodifkuje ženska poezija: lirsko-ispovjedno pjesništvo Bisere Alikadić, ljubavna lirika, molska intonacija intimnih drhtaja bića svjesnog radosti i ljepote tjelesnog, sjetna melodija žudnje etc. kojima se ženska poezija unificira kao ljubavna i tjelesna, a nikako metafizička. Interesantan je način na koji je kanonizator predstavio Daru Sekulić u čijoj poeziji samo u naznakama prepoznaje odjeke filozofije egzistencije i nadrealističke poetike (dakle, metafizičkog pa prema tome i vredonosno muškog) dok je cjelovit pogled na njenu poeziju otkriva stav prema Sekulićkinoj poeziji: doživljaj svijeta i njegovo stilsko uobličenje ucjelovljuju izrazitošću vlastitog stvaralačkog lika i trepeta (…) onog u svemu prepoznatljivog lirskog glasa (Duraković 2000, 19-20). Nastavlja dalje, identifikujući modus stvaranja kao patos lično-ispovjednog glasa i što je patrijarhalno kodirano snažnije. On najljepšim njenim pjesmama ocjenjuje upravo one u kojima pjesnikinja nema individualno i lirsko ja već asimilirano i superiorno kolektivno: u kojima se opće, kolektivno osjećanje patnje u tren javi i kao lično iskustvo (Duraković 2000, 20). Pored toga, Enes Duraković učitava maskuline statove i koristi naučene patrijarhalne predodžbe o ženskom tijelu i tjelesnosti koja je izložena pomami mužjačke strasti, kada procjenjuje tragičnu žensku sudbinu spjevanu u poeziji žene u kojoj vidi mizoginu mitologiju o ženskoj čistoći i put purifikacije čulnog može označiti isključivo u tom duhu prisutnom čežnjom za preobraženjem, očišćenjem i spiritualnim uzašašćem (Duraković 2000, 20). Riječ je o procesu koji Elisabeth Grosz u Promenjivim telima (2005) određuje kao implicitno kodiranje ženskog kao nerazumskog povezanog s tijelom. Bolje nije prošla niti Mubera Pašić (zanemarena u antologiji bošnjačke poezije) koja je nužno saobražena sa tradicionalnim maskulino-patrijarhalnim vrijednostima kanona. U ovom reprezentativnom tekstu dobila je nekoliko rečenica kojima je procjenjena po standardima maskulinog kanona kao:

pjesnik iracionalnog pejzaža duše i posvemašnje razloženosti antropološke slike svijetabizarnim metafizičkim sklopovima, krhotinama disparatnih senzacija podsvjesnog, niz trenutačnih snimaka iracionalnog, proplamsaji neurotičnih trzaja bića nemoćnog da u trpnji i patnji egzistencije nađe čvršću uporišnu tačku lirskog ja, ni njena pjesma se nije mogla uobličiti u estetskoj cjelovitosti kojom bi se savladala haotičnost stvari bez poretka (Duraković 2000, 22). Sada se potrebno vratiti još jednom na spornu tvrdnju profesora koju sam citirala u uvodnom dijelu teksta, dakle, izjavu da ženska književna tradicija ne postoji. U tom kontekstu navest ću samo neka od imena nepostojećih i nasilno izbrisanih pjesnikinja i u profesorovom diskursu koje su zaslužile da se nađu u iole ozbiljnijim antologijama poezije i književnosti: Anka Topić, Razija Handžić, Fatima Pelesić Muminović, Nasiha Kapidžić Hadžić, Jasna Šamić, Marina Trumić, Ljuba Đikić, Vesna Berezovska, Nada Vujica Kesterčanek, Vojka Smiljanić Đikić, Selma Dizar i mnoge druge koje su stvarale do trenutka antologiziranja …

Proiciranje ženske imaginacije11 u tekst posebno pod uslovima muške detekcije čina pisanja je u suštini pitanje esencijalizacije tobožnjim specifičnim ženskim senzibilnostima koje se savršeno uklapaju u binarnu matricu, a riječ je o stereotipima koje tvore muškarci – žene pišu iz maternice (grč. hysteria) muškarci pišu iz uma. Iz te radikalne i binarne podjele ženska imaginacija je unaprijed osuđena kao sklonost kao lutanju misli i sanjarenju, potom kao iracionalnost, mračni ili crni kontinent. Frojdistička podsvijest na koju cilja Enes Duraković vidljiva je u odrednicama koje koristi kako bi analizirao pjesništvo Mubere Pašić. Pored psihologijsko neutemljenih aduta, antologičar udara na žensku ne/moć da bude pjesnikinja na način na koji je to postulirao Harold Bloom, da bi u konačnici izveo ‘zdravorazumsku’ sumnju utemeljenu u estetskim kriterijima cjelovitosti poezije a koji direktno zadiru u pitanje ženskog mjesta u patrijarhalnom poretku u svijetu, jer svaki poredak je nužno hijerarhija i patrijarhat, a svaki otpor poretku jeste rizik da se ženi dokine pravo na pripadnost kanonu koji je garantni list kojim žene pokazuju svoju podobnost i prilagodljivost uslovima koji podržavaju ontološki legitimitet patrijarhalnog poretka (Kirova 2002, 129).

Uočeni potezi Enesa Durakovića pokazuju opšteprisutno obezvređivanje ženskih napora i tema (Robinson 2002, 93-107). Kodirani kritičarski govor Durakovića potvrđen je i u predgovoru atologijskog izbora pripovijetke. Od tri autorke zastupljene u antologiji12 posvemašnje mjesto u predgovoru Enesa Durkovića u vidu svega nekoliko rečenica zauzima prva bošnjačka pripovjedačica Nafija Sarajlić. Bez obzira kakvu sliku stekla čitateljka, s pitanjem da li je u razvoju književnosti zaista postojala još poneka pripovjedačica osim pomenutih autorki, važnijim se ispostavlja mišljenje pisca predgovora.

Nafija Sarajalić, supruga pjesnika i pripovjedača Šemsudina Sarajlića, prva je Bošnjakinja koja je pisala prozu najavljujući izuzetan pripovjedački dar, nerazumljivo i nepravedno zaboravljen… To su kratke meditativne proze… bez početničkih mucavosti i napadne stilske kićnosti karakteristične za prozu njenog vremena (Duraković 1995, 11).

Enes Duraković nije izbjegao traženju poetičkog oca Nafiji Sarajlić. Najpatrijarhalnija predodžba o ženi jeste ona koja se tiče njene identifikacije kao nečije kćerke ili žene. I tako dok se antologičar raspisao o značaju pisca Šemsudina Sarajalića, čak i dok je pisao o Nafiji Sarajlić nije se otrgnuo slavljenja imena i talenta pisca, dakle, muškog autora kojem je zagarantovano mjesto u kanonu, iako je književnica i pripovjedačica Nafija Sarajlić pisala daleko bolju prozu od njegove, srećom determinisanu kao proza bez početničke mucavosti, prema riječima Durakovića, ispada da je autorka u kanonske dvore uspjela sledeći put svoga znamenitog muža, a nikako zahvaljujući svom talentu i zalaganju. Ovim antologiziranim autorkama, koje su stvarale do trenutka koncipiranja Antologije valjalo bi svakako pridodati i sledeće autorke: Nasihu Kapidžić Hadžić, Jasnu Šamić i Almu Lazarevsku. Svakako bi u kontekstu rada na rekonstrukciji ženske književne tradicije trebale otkriti i autorke koje su objavljivale priče i pripovijetke, te pripovjednu prozu koja je rasuta i objavljivana u brojim časopisima.

Posebno mjesto u interkacijskom i interdisciplinarnom analiziranju položaja žene autorke u korpusima nacionalnih književnosti i njihovim presjecima predstavlja sam čin razumjevanja dvoznačnosti položaja antologičarke. Gordana Muzaferija koja važi za jednu od najboljih poznavateljki drame na našim prostorima dobila je odgovorni zadatak odabira i reprezentacije bošnjačke i bosanskohercegovačke drame XX vijeka. U ovom opasnom autopatrijarhalizirajućem činu koji podrazumijeva za/dobijanje prostora moći i potenciju njenog korištenja Muzaferija nikako nije iskoristila već je zapala u zamku traženja univerzalnih vrijednosti (Muzaferija 2000, 6) i upitne estetske dimenzije dramskih tekstova kao i kvalitete podvgrnute univerzalno-patrijarhalizirajuće-maskulinom vrednosnom sistemu. Na stranu, što antologičarka u predgovoru analizira drame autora koji su položili pravo na jednolično kreiranje lika žene, Gordana Muzaferija opravdava ukazano joj povjerenje, ističući i afirmirajući postojanje binarne matrice: muškog i ženskog principa (Muzaferija 2000, 12).

Pluralnost poetika na koju bi trebala računati antologija bosanskohercegovačke drame dokinuta je antologičarkinim ne samo cenzuriranjem pristupa autorki u antologiju već i negacijom jedne od najznačajnijih dramskih stvaralkinja kakva je Laura Papo Bohoreta ne samo u poetičkim prostorima bh. drame već i u činjenici da je Papo prva sefardska dramska autorka u svijetu, i intektualka koja je djelovala u brunom periodu između dva svjetska rata. Bohoretine drame su inspirisane sefardskim folklorom i bosanskim Sefardkinjama te njihovim okruženjem u Bosni, ali su istovremeno i didaktične i jednostavne, jednočinke, pa se lako može u pitanje dovesti pocjena Predraga Palavestre o oskudnoj dramskoj tehnici. Tim više što Elena Romero, svjetski poznata istražiteljka drame, u sklopu svoje opsežne monogafije o sefardskoj drami kao opšte mjesto stavlja dramski opus Laure Papo Bohoreta. S druge strane, ako se zamjera kasnim prevodima Laurinih drama koje su pisane na ladino jeziku, to nije relevantan izgovor. U svrhu ovakvog presjeka bh. drame XX vijeka, prevod bi zasiguno bio obezbjeđen, a ne bi se čekalo na ovako kasni prevod Eliezera Pape, i to jedne drame Strpljenje para vrijedi. Kad je već riječ o manjinskim književnim tradicijama u Bosni i Hercegovini, Laura Papo je vješto cenzurirana i kad je u pitanju poezija, jer njene zapisane i spjevane pjesme su bile dostupne u Jevrejsko-španjolskom romanceru (1987). Pored nužnog upisa Laure Papo Bohoreta u jedan ovakav antologijski izbor drame, svakako da je bilo potrebno obratiti pažnju na autorske dramske uratke Ljubice Ostojić iz osamdesetih godina poput Koćoperitisa izvjesne mlade dame u pubertetu (1985) ili Sjećanja na život (1995) i Grad ljubav smrt (1995) Jasne Šamić. Značajno je u tom kontekstu obratiti pažnju i na komplesan problem patrijarhalnih praksi u oblasti dramskog stvaralaštva koji su etičko-estetičko pitanje kako edukacije (u odnosu na kasno formiranje odsjeka za dramturgiju, režiju etc.) tako i prostora koji se pokazao kao daleko najkrući kad su u pitanju autorke, stoga ne čudi da tek do danas imamo pravu generaciju sjajnih dramskih autorki u koje možemo ubrojiti: Ljubicu Ostojić sa dramama Doticanja i Nevjesta (2008), potom Nerminu Kurspahić Kisele kiše i druge drame (2005), Ines Tanović sa dramom Premijera (2002), Radmilu Smiljanić sa višestruko nagrađivanom dramom Balon od kamena (2009), Naidu Lindov sa odličnom dramom Reality Show (2006) objavljenom u TmačArtu i Bojanu Vidosavljević koja je u koautrostvu uradila dramatizaciju Zaimovićeve Tajne džema od malina

Paradigmatski uzorci istorije književnosti i antologičarskih izbora su efektan pokazatelj politika isključivanja i cenzuriranje autorki iz glavnih tokova književnosti. Glavni razlog tome leži u činjenici, da svako pravljenje istorija književnosti i antologijskih izbora, je pitanje reinterpretacije književne i nužno muške tradicije, kao i projekt sržne konstrukcije nacionalnih identiteta malih književnosti, naročito u postjugoslavenskim kulturama. Ispostavilo se da preko zahvata interakcije feminizma, književne kritike i književnosti moguće izvesti zaključak da je autorka i ako postoji u (nacional)maskulinim institucijama književnosti, projekcija kritičarevih fantazmi. To je izravno politički gest: ukoliko nekog sistematski neutralizujete u jeziku, upravo ga (!) činite nevidljivim (Ćopić 2012, 219). I kako bi zaključili analizu paradigmatskih uzoraka potrebno je ponovo naglasiti dinamiku i značaj puta od neutralnog roda i patrijarhalnog ustroja u jeziku do implicitnih i eksplicitnih spolnih pristrasnosti, da parafraziram Feterrley i Schulz, koje su dekonstriuisale kritičarski govor kad je u pitanju procjena vrijednosti djela koje potpisuju žene.

Alternativa kanonu ili brbljanje na Babilonu

Pitanje pet: postoji li alternativa kanonu? Čitanje i vrednovanje ‘iščašenih’ tekstova iz glavnih / centralnih tokova kanonizirane književnosti zasnovano je na detekciji i afirmaciji govora različitim jezicima. Nije samo rije

o drugim i različitim jezicima, već prije svega o sazvučjima pluralnih ženskih iskustava u pisanju / govorenju, koji se u ovom marginalnom diskurzu čitanja u odnosu na postulate tradicionalne književne kritike, otkrivaju kao bahtinovski dijalogizirajući i istovremeno heteroglosijski sposobni.

Alternativna čitanja će ponuditi nove kritičke uvide koji neće biti ograničeni i sputani slepim mrljama i strategijama suzbijanja (Henderson 2006, 162. Prema: Fredric Jameson). Diskurzivna raznolikost kao i u svojoj suštini heteroglosija kao način čitanja označava predsimboličko mrmljanje, ono pod čim Julija Kristeva podrazumijeva govor majke i djeteta (maternji jezik) – medij preko kojega će se procesima imaginacije i iskustva samoinskribovati žene u vlastiti tekst.

Koncept ženskog pisma (l’écriutre féminine) i pisanja uprkos brojnim kritikama i polemikama do danas nije, niti može biti prevaziđen. Subverzivno žensko pismo (proizlazi iz učinaka moći) ispostavlja se kao fikcija i simbolika isprepletena sa teorijama koje imaju za cilj oblikovanje teksta kao pluraliteta cjeline u svrhu kritike dominirajućih diskurza. Kršenjem Zakona jednog (očinskog/muškog) principa afirmira se otpor u kulturi – model pisanja i čitanja kojim će se osporavati vladajući diskurzi i potresati epistemologija njenim terminima stvorenim u jeziku putem novih načina izražavanja. Zahtjev koji se postavlja pred autorku je da piše spostvenim tijelom, da istražuje prostore vlastite herstorije kao i da transformiše jezik tako da ga učini da poleti (Hélène Cixous). Idejom vlastitog iskaza žena odbacuje okvire zadanosti maskuline kulture, pisanje postaje derridaijanska dislokacija značenja putem koje se jezik premješta izvan domašaja stabilnog i nepromjenjivog. Potrebno je naglasiti da pisanje ženskim pismom nije isključivo pravo autorki, kako se pojednostavljeno shvata, ono je jednostavno da parafraziram Deleuzea, podrivalački čin pisanja-postojanja manjinskim. Subverzija, kršenje i destablizacija Zakona, otpor falogocentrizmu, žučna polemika sa tradicijom, priča razlike i raznovrsnosti, artikulacija prezrene i marginalizirane Drugosti, pisanje tijelom, afirmacija egzistencije, estetika, etičnost, zaražena rečenica samo su neki aduti s kojima računa žensko pismo. Obarenjem dominantnog diskurza dvostrukih literarnih kriterija i razbijanjem patrijarhalno kodiranog jezika, činom pisanja doznačena je mogućnost promjene svijesti, ali ujedno i transformacija problematičnih prostora kulture.

Pored negacije ženske pripadnosti kanonu i književnoj tradiciji, njenog cenzuriranja, identifikovanja sa muškim vrednotama (upad u zmaku seksizma), posebno pitanje u dekonstrukciji kulture predstavlja stvaranje ženske subkulture koja podrazumijeva i uključivost ženske literarne tradicije i postojanje ženskog kulturnog i književnog kanona, kao i rekonsturkciju herstorije. Ženska subkultura ne smije biti niti akademski ekskluzivna i isprazna, koja je ne računa na trajnost i masovnost, ženska potkultura (sa svojom tradicijom) se ispostavlja kao zahtjev Druge/ih za aktivni angažman na području traženja izlaza iz tlačiteljskih hijerarhija. Rad na afirmaciji i stvaranju alternativnih i vlastitih prostora dejlovanja bio bi pogrešan kad bi se odvijao odsječen od normiranih prostora jer tad bi žene bile u opasnosti gubitka referentne tačke svojih ciljeva i redupliciranja dominantne ideologije naše kulture kroz imperijalizam i u samom feminističkom pokretu (hooks 2006, 40).

Aktivan rad na stvaranju zajedničkih ženskih prostora potkulture koja će sabitkom destabilizirati uvriježene diskurzivne prakse, pronacionalmaskulinih književnih kanona zavisi od politika feminističkih i rodnih konteksta. Dubravka Ugrešić u tekstu Ženski književni kanon? (2012)13 dobro primjećuje da nepostojanje ženskog kanona dugujemo samom karakteru ženske kulture koja je razbarušana, zapuštena, diskontinuirana. Rekonstrukcija ženske herstorijske tradicije i literarne tradicije označit će početak transnacionalizacije naših prostora u ime postavljanja i valoriziranja novih, pravednijih i otvorenijih, nedovršenijih vredonosnih sistema. Geopolitička i geopoetička transnacionalizacija spornih malih nacija nastalih nakon raspada Jugoslavije i projekata malih nacionalnih književnosti imat će uporište u transformativnoj ideji otpora patrikularnosti, podjelama i insistiranju na tobožnjim nepomirivim razlikama i političkom parčanju koje postaje besmisleno u vremenima sveopšte globalizacije.

Upozorenje profesoru, morate ubuduće voditi računa o dva različita faktora: kanonske politike marginaliziranja književnih pojava i načine iščitavanja nekolicine proznatih autorki o čemu je već bilo riječi. Kanonske politike marginaliziranja ‘usputnih književnih pojava’ su ustaljena praksa kanoniziranja uopšte, ali i stvaran odraz stanja u književnosti i njenom pruočavanju. Zasnovane su na moći kojom se žena isključuje iz književnosti što u prvom redu predstavlja poseban oblik nemoći – pri uočavanju da vlastito iskustvo nije atikulisano, pohranjeno i ozakonjeno u umjetnosti (Fetereli 2010) i s druge važnije strane sa dugotrajnim posljedicama, aktivnost društvenih patrocentrični praksi kojima se diskriminišu žene.

Nasuprot nacionalnom književnom projektu (istorizaciji i kanonizaciji muške književnosti)14 stoji upravo otpor maginaliziranih i potčinjenih preko manjinskog pisanja / govorenja. Hipotetski revolucionaran stav na našim prostorima označio bi neophodnu transformaciju književne kritike u dimenziji imenovanja aktivnog dijaloga. Tekstom sam odgovorila na ključne hipoteze i pitanja koje sam postavila. S aspekta feminističkog novog istoricizma podrivene su i izazvane antologičarske i kanonizatorske prakse Enesa Durakovića, Alije Isakovića i Gordane Muzaferije. Ovim postupkom je pokazana i demistificirana dominirajuća pozicija žene u društveno-kulturnom poretku i demaskirani i napadnuti fundamenti na kojima je zasnovana muško orijentirana istorija, kao što su dominacija i autoritet ali i kodirani kritički govor. Analizom sam akcentovala potrebu za dekodiranjem kritičkog govora o ženskoj književnosti, ali i potrebom za rekonstukcijom ženske književne tradicije u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, koja itekako postoji, uprkos neosnovanim tvrdnjama profesora.

Kompleksan problem kakav je rekonsturkcija ženske književne tradicije i formiranje alternativnog, kontra-, protiv-, sub-, anti-kanona koji bi po svom karakteru bio transnacionalan, kako reče Dubravka Ugrešić, što znači otvoren za margine i što je najvažnije osporio bi specifičnosti po kojima su poznati naši kanoni, nacionalmaskuline prakse i procesi kanonizacije. Nužno se još jednom vratiti na same zadatke feminističkog novog istoricizma, a to je otkrivanje novog koncepta sačinjavanja herstorije kao subverzivnog otpora represijama posebno marginalizirajućih grupa, kao i žena čiji identiteti nisu jedinstveni (kao nacionalni i patrijarhalni) već su pluralni, nedovršeni, transformativni, raznovrsni i različiti. U heteroglosijskom odnosu herstorija, ta istorija razlika u narative će da vaskrsne nevidljive žene, njihove uloge i doprinose, i njihova dostignuća koja su odgovarajućim postupcima minimalizirana ili ignorirana u potpunosti (Chung-Hisung 2006, 19). Apolitičnosti pozicije samog novog istoricizma doskočit će upravo feminizam sa svojim politikama i postavkama koji neće dozvoliti svođenje istorije, pa ni promašenih istorija nacionalnih književnosti na ‘priču bijelog, srednjeklasnog, religijski i nacionalno proorijentisanog muškarca’.

Nadalje, nužno je napomenuti da konstukcija jednog ovakvog kanona, alternativnih ženskih i svakih drugih i drugačijih, raznovrsnih, ne smije biti odvojena od glavnih tokova norme to jeste od konstantnog propitivanja i podrivanja koncepata nacionalnih književnosti i vladajućih kanona. Svaka moguća getoizacija alternativnih kulturnih iskustava isključuje važnu polidimenzionalnost pristupa. Prvi pristup otkriva primarno, revizionističko ponovljeno, alternativno čitanje književne tradicije, kodiranog kritičarskog čitanja, tog uvijek pogrešnog iščitavanja uključenih autorki. Značajan je i doprinos analiza i interpretacija image studija kontroverznih slika žena u književnosti muških autora i interpretacijama i kritičkim osvrtima na književne uratke žena. Oba pristupa odlikuje opšti deautomazitam percepcije. Drugi zahtjev za rekonstrukcijom i afirmacijom vlastite potkulture je pokazatelj kako su pokušaji kritičarki za humanizacijom kanona uzaludni (Robinson 2002, 97) i da težnja da se tekstovi ženske kulture upišu u glavne tokove ustanovljenog kanona kao zahtjev za pravičnijim kanonom, ne mogu biti ispunjeni, zbog otpora, iako ne postoji razlog zbog kojeg bi kanon trebao da govori jednim glasom i univerzalne istine (Robinson 2002, 100).

Autor: Merima Omeragić

LITERATURA

  1. Antologija bosanskohercegovačke drame. 2000. Ant. Muzaferija Gordana, Rizvanbegović

Fahrudin & Vujanović Vojislav. Sarajevo: Alef

  1. Antologija bosanskohercegovačke poezije. 2000. Ant. Duraković Enes, Stojić Mile & Vešović Marko. Sarajevo: Alef

  2. Antologija bošnjačkog eseja. 1996. Ant. Isaković Alija. Sarajevo: Alef

  3. Antologija bošnjačke pripovijetke. 1995. Ant. Duraković Enes. Sarajevo: Alef

  4. Antologija bošnjačke poezije. 1995. Ant. Duraković Enes. Sarajevo: Alef

  5. Baym Nina. 1995. The Agony of Feminism: Why Feminist Theory Is Necessary After All. The Emperor ReDressed: Critiquing Critical Theory, ed Dwight Eddins. Tuscaloosa: University of Alabama Press, pp. 101-117

  6. Cornis-Pope Marcel i Neubauer John. 2002. Towards a History of the Literary Cultures in East-Central Europe: Theoretical Reflections. ACLS OCCASIONAL PAPER, No. 52. Virginia Commonwealth University and University of Amsterdam: American Council of Learned Societies

  7. Ćopić Hana. 2012. Žene i jezik. U: Neko je rekao feminizam? Kako je feminizam uticao na žene XXI veka. Urednica: Adriana Zaharijević. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar, Fondacija Heinrich Boell Stiftung & Fondacija Cure

  8. Eagleton Mery. 2010. Feminist Literary Theory: A Reader. Wiley-Blackwell, 3 edition

  9. Fetereli Džudit. 2010. Uvod: o politici književnosti. Časopis Ars br. 5/6, god. 2010. Cetinje: tekst dostupan i on-line: www.okf-cetinje.org/OKF-ARs-br.-5-6-god-2010.-54-01

  10. Fetterely Judith. 1978. The Resisting Reader: A Feminist Approach to American Fiction. Bloomington: Indiana University Press

  11. Fetterly Judith & Joan Schulz. 1982. A MELUS Dialogue: The Status of Women Authors in American Literature Anthologies. Vol. 9, No. 3, Autumn, Ethnic Women Writers III

  12. Published by: Oxford University Press on behalf of The Society for the Study of the Multi-Ethnic Literature of the United States (MELUS)

  13. Gilbert S. & Gubar S. 1996. Zaraza u rečenici: žena pisac i strepnja od autorstva. Časopis Ženske studije (5/6): http://www.site.zenskestudie.edu.rs

  14. Gors Elizabet. 2005. Promenjiva tela. Ka telesnom feminizmu. Beograd: Centar za ženske studije i istraživanja roda

  15. Henderson Gvendolin Me. 2006. Govor različitim jezicima: dijalogika, dijalektika i književna tradicija crnih spisateljica. U: Feministkinje teoretizuju političko. Urednice: Judith Butler & Joan Scott. Centar za ženske studije Beograd: str. 161-183

  16. hooks bel. 2006. Od margine ka centru. Beograd: Feministička ’94

  17. Kirova Milena. 2002. U čemu je problem sa matrijarsima: žene i kanon u književnosti. Časopis Genero br. 1. Centar za ženske studije, Beograd: str. 127-137

  18. Kolodni Anet. 2002. Mapa ponovnog čitanja: rod i interpretacija književnih tekstova. Časopis Genero br. 1. Centar za ženske studije, Beograd: str. 55-68

  19. Miller Nancy. 2010. Ja nijesam spisateljka: O ženama, književnosti i feminističkoj teoriji danas. Časopis Ars (5/6): www.okf-cetinje.org/OKF-ARS-br.-5-6-god.-2010.-540-1

  20. Moranjak Bamburać Nirman. 2005. Nevolje s kanonizacijom. Časopis Sarajevske sveske br. 08/09, god. 2005. Sarajevo: str. 51-74

  21. Rich Adrienne. 1972. When We Dead Awaken: Writing as Re-Vision. College English, Vol. 34, No.1, Women, Writing and Teaching (October), pp. 18-30

  22. Robinson S. Lilijan. 2002. Izdaja našeg teksta: Feministički izazovi književnom kanonu. Časopis Genero br. 1. Centar za ženske studije, Beograd: str. 93-107

  23. Robinson S. Lilian. 1987. Canon Fathers and Myth Universe. New Literary History, Vol. 19, No.1, Feminist Directions (Autumn) pp. 23-35

  24. Ugrešić Dubravka. 2012. Ženski književni kanon? Časopis Sarajevske sveske br. 37-38, god. 2012. Sarajevo: str. 221-225

  25. Walker Alice. 1994. In Search oj Our Mothers’ Gardens. In: Within the Circle: An Anthology of African American Literary critisism from the Harlem Renaissance to the Pesent. Angelin Mitchell ed. Durham and London: Duke University Press

1 Tekst je odbranjen na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pod naslovom Od nasilja nacionalmaskulinog kanona do alternativnog brbljanja na Babilonu kao seminarski rad nastao u okviru predmeta Savremene književne teorije i historija književnosti kod prof. dr. Sanjina Kodrića. Rad je nastao bez mentorskih intervencija i konsultacija, stoga je važno napomenuti i profesorovu opasku kako on „nikada ne bi mentorisao takav rad“ ali da poštuje „akademsku slobodu“ što se dalo vidjeti u načinima srezivanja, kažnjavanja i obračuna sa drugačijim pristupom problematici kanonizacije bošnjačke i srpske književnosti. Obzirom da se ispitna komisija, iza koje se sakrio profesor postavila samo spram bošnjačke književnosti, ovaj rad će pokušati dati negirane i nedovršene odgovore (ne kao u seminaru na postulate nacionalizma i maskulinizma) već isključivo na postulate maskulinizma i mizoginije kao mehanizme vrednovanja rada studentkinja – koji su istovjetni mehanizmima i kriterijima procjene vrijednosti književnih djela koja potpisuju autorke. Profesor je također, istakao i da rad ne bi išao u ovom „pogrešnom smjeru“ već u smjeru istraživanja autorki koje nisu zastupljene u kanonu kako je profesor sam izučio na dva semestra gender studija, čime potvrđuje nespremnost hegemona književnosti i akademske zajednice da kritički progovore o svojim normama i postulatima.

2 Termin re-vizija ciljano koristim u smislu u kojem ga je postulirala Adrienne Rich u tekstu When We Dead Awaken: Writing as Re-Vision (1972), ukratko postupkom revizije se konstituiše ključ tekuće književne istorije, odnosno književna tradicija se podvrgava motrenju iz pozicije novog kritičkog pravca.

3 Svakako da bi u ovom kontekstu bili važni postupci geografije identiteta koji su usmjereni kako na autorku, tako i na sam tekst, likove teksta i shodne identitete, fiktivne kulturne priče i njihova značenja.

4 Ovdje se referiram na sjajnu opasku Lilian S. Robinson: Kao i u slučaju mnogih drugih restriktivnih institucija, postajemo svesni prisustva kanona tek kad dođemo u konflikt s njim; istraživač ili kritičar početnik jednostavno apsorbuje elemente književnog kanona u normalnom toku svog postdiplomskog školovanja. V. Robinson S. Lilijan. 2002. Izdaja našeg teksta: feministički izazovi književnom kanonu. Genero br. 1, Beograd. Centar za ženske studije: str. 93

5 Ginokritika teži ka utvrđivanju zajedničkih odlika književnosti i rekonstrukciji književne tradicije kao zajedničkog iskustva autorki i preduslova stvaranja. Feministički diskurz literarne herstorije začet je ginokritikom. Put od autorki do čitateljki zahtjeva ginokritički pristup u čijem središtu se nalaze ženska književnost, ženska estetika i kreativnost, imaginacija, problemi reprezentacije, žanrovska hijerarhija, teme i motivi, simboli, strukture, forme koje su stvarale žene – autorke te fiksne kulturne priče. Termin ginokritika uvela je Elaine Showalter kako bi označila feminističku vrstu književne kritike koja proučava žene kao stvarateljke tekstova, njihovu istoriju i tradiciju. Tradicija je za Showalterovu istorijski kontinuitet u pisanju žena i aktivan činilac tog pisanja. Ženska literarna tradicija je jedan od centralnih pojmova ginokritike ali i izraz potkulture tog posebnog načina života manjinske grupe, odnosno ženska potkultura ima spostvenu književnu tradiciju. Opsežni i dugotrajni cilj ginokritike je stvaranje kritičkog rečnika te preciznija i sistematičnija istorija ženske književnosti (Showalter 1996).

6 Dijalog je dio projekta CSW-a i pregleda standardnih antologija književnosti s ciljem nagovaranja izdavača da uključe više autorki i više feminističkih analiza.

7 Usp. Cornis-Pope Marcel i Neubauer John. 2002. Towards a History of the Literary Cultures in East-Central Europe: Theoretical Reflections. ACLS OCCASIONAL PAPER, No. 52. Virginia Commonwealth University and University of Amsterdam: American Council of Learned Societies

8 Zamjetno je da u deset antologijskih uradaka bošnjačke književnosti antologičarke se javljaju u četiri slučaja: Antologija bošnjačke usmene epike (Ant. Đenana Buturović), Antologija bošnjačke usmene priče (Ant. Aiša Softić), Antologija bošnjačke drame XX vijeka (Ant. Gordana Muzaferija), Antologija bošnjačke poezije na orijentalnim jezicima (Ant. Emina Memija), čime je naočigled i formalno ispunjena forma jednakosti u zastupljenosti.

9 Gilbert M. S.& Gubar S. 1996. Zaraza u rečenici: žena pisac i strepnja od autorstva. Časopis Ženske studije (5/6): http://www.site.zenskestudie.edu.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=194&Itemid=41

10 Prvo što čitateljka zapazi uzevši u ruke Antologiju bosanskohercegovačke poezije XX vijeka jeste ključ po kojem su se posložili antologičari – ključ nacionalne pripadnosti: Enes Duraković, Marko Vešović i Mile Stojić. Pored toga, što takav ključ omogućava ravnopravno ućešće kako antologičara tako i pjesnika u projektu, zapravo po pitanju rodne dimenzije ne donosi ništa spektakularno niti novo. Statistika ostaje isto mračna: sedamdeset i dva autora te samo pet autorki. Tri pomenute bošnjačke pjesnikinje te po jedna iz korpusa dviju nacionalnih delgirana antologičarima: Dara Sekulić i Jozefina Dautbegović.

11 Pojam ženske imaginacije je izuzetno kompleksan obzirom da je žensko stvaranje prije svega u muškom logosu označeno i determinisano kao iracionalno, a potom postaje mjesto manipulacije zarad ostvarivanja vlastitih interesa koji omogućavaju dominaciju muških subjekata u prostorima pisanja. Npr. Elaine Showalter imaginaciju vidi kao proizvod tanane mreže uticaja koji deluju u vremenu i mora se analizirati onako kako se iskazuje, u jeziku.

12 Safeta Ophođaš nije niti spomenuta, dok je Fatima Muminović skicirana u sklopu razvitka tradicionalnih modela regionalno-folklorne proze. Problem sa lokalizacijom Muminovićkine proze svaka vještija čitateljka ima u trenucima kad prisloni kriterije univerzalnosti na folklorno-lokalne i tradicionalne tendencije proze. Opet, pad u zamku apsolutnog umanjivanja vrijednosti djela koje potpisuje žena.

13 Usp. Ugrešić Dubravka. 2012. Ženski književni kanon? Sarajevske sveske br. 37/38, str. 221-225

14 Koji je determinisan dvjema funkcijama pokretom oslobođenja i osamostaljenja te potiskivanja unutrašnjih manjina konstitucijom vlastite kolokvijalne književnosti kao ekspresijom njihovih ‘izmišljenih zajednica’ (Cornis-Pope & Neubaurer 2002, 17).

Comments

comments