Ključ – zaboravljeni grad

 

Naslonjeni na tri visoke stijene na obronku Rudog brda, podno južne strane planine Baba, okamenjeni, stoje ostaci grada Ključa. Prestono mjesto moćnog vojvode Sandalja, “tvrdi grad” hercega Stefana i kula Ahmed-paše, osvajača Gacka.

_MG_7565

Prema legendi, “Ključ su izgradili Grci još prije Nemanje”. Samo ime grad je dobio po ključanju vode iz Viline pećine ili zato što je bio ključ na Dubrovačkom putu. Ranija istorija grada je obavijena velom misterije i uglavnom se zasniva na narodnim predanjima. U spisima Ključ se prvi put pominje 1410. godine u dokumentima u kojima Sandalj Hranić prepušta Mlečanima grad Ostrvicu.

Ključ se sastojao od Gornjeg i Donjeg grada. Opasani visokim bedemima i odbrambenim kulama, tu su se nalazili “dvor” odnosno glavna kula, kuće za stanovanje ljudi bliskih dvoru, te razne zanatske radnje, spremišta, tamnice i konjušnica. Ispod utvrđenog grada i njegovih zidina širio se Potključ (lat. Soto Cluc) koji je sa njim činio urbanu sredinu grada. U Potključu se nalazila varoš sa crkvom, trgom i pijacom na kojoj se trgovalo sa mletačkim i dubrovačkim trgovcima.

_MG_7541Ključka crkva nije bila sagrađena unutar bedema, kao što je to bio običaj u srednjovjekovnim gradovima, već u sjeveroistočnom dijelu podgrađa. Kako je, prema legendi, Sandalj bio pataren (bogumil) crkvu je, za svoje lične i potrebe pravoslavnog dijela stanovništva Ključa, podigla njegova supruga Jelena, kćerka srpskog kneza Lazara i udovica Balšića.

Prvi i najpotpuniji opis Ključa dao je Stevan Delić u svojoj knjizi „Ključ“ u izdanju GZM, Sarajevo 1911. godine:

Zidovi su kula bili jaki i debeli, a prednji je bedem zidan u debljini do 3,5 m. Ta se debljina dizala do 4 m visine iznad vrata. Tu se je zid sužavao i činio hodnik za branioce grada i dizao se je tanji zid od 1 m debljine, u kom je bio niz puškarnica u visini od 50 cm nad hodnikom. Puškarnice su nejednakog oblika: ima ih pukotnih, rupastih i na šljemenast prozor. Ovaj se zid sa puškarnicama u istoj debljini savija iza male “tabije” i popunjava stijene sa sjeverne strane, gdje je velika “tabija”. Zapadni i južni dio debeo je 80 cm, s koje strane valjda nije bilo opasnosti od neprijatelja. Zidan je u dva reda kamenja i unutrašnjost je popunjena smjesom kamenja, klaka i pijeska. Ova se smjesa sčvrsnula i okamenila, te se dobro drži, dočim je dvojno kamenje opalo. Ovo se vidi i na kulama. Tim je kamenjem zasuta i unutrašnjost grada i oko grada, sve se je skoro sorvalo, kao i zapadni zid, pa se ne znaju puškarnice…

Donji je grad mnogo niži i skoro jednake duljine, no dvojinom širine od gornjega. U njemu je sve oburvano, te se prilično raspoznaju samo zidine zgrada na jugoistočnoj strani. S juga je zaštićen visokim, strmim stijenama, popunjenim zidom. Zid ga je zatvarao i s istoka i s zapada, dok se od sjevera nanosila stjenovita, strma kosa gornjeg grada. Zidan je čvrsto kao i gornji grad, no od zapadne strane mnogo pristupačniji neprijatelju, nego li gornji. Stoga su uvale među uporednim kosama obiju gradova zatvarala po nekolika zida, spuštajući se u razmaku jedan ispod drugoga do u provalije. Kapija mu se nije sačuvala, no ulaz je bio sa sjeveroistočne strane, kao i danas; iza njega je desno dugačka kamena stolica – upravo ispod tamnice. U pogibelj se bježalo nadnesenom kosom i ulazilo tajnim prolazom u gornji grad…

_MG_0788

Poslije smrti Sandalja Hranića 1435. godine, grad zajedno sa Sandaljevim zemljama naslijeđuje njegov sestrić Stefan Vukčić Kosača, budući Herceg od Svetog Save i rodonačelnik Hercegovine.

Ključ pod Hercegovom upravom gubi politički značaj ali dobija na ekonomskom i strateškom. U tom periodu grad se dodatno proširuje i utvrđuje, tj. prilagođava trenutnim vojnim standardima. Između ostalog, Ključ je jedno od prvih utvrđenja u Bosni i Hercegovini koje je imalo topove. Budući da se nalazio na putu dubrovačkih karavana Ključ zadržava ekonomski značaj, a Herceg u njega prebacuje administraciju i pisarnice.

U drugoj polovini 15. vijeka Hercegovina, kao i ostatak Balkana, nalazi se na udaru Osmanlija. Ključ su prvi put opsjeli i zauzeli 1463. godine. Prema riječima samog Hercega, Ključ je zauzet izdajom kastelana Radosava Ratkovića koji je otvorio kapije Osmanlijama. Nekoliko mjeseci kasnije herceg Stefan, zajedno sa sinom Vlatkom, iskorišćava trenutne probleme u osmanlijskoj vojsci i uspijeva da povrati dio izgubljenih teritorija, među njima i Ključ. Osmanlije se vraćaju 1465. godine pod komandom bosanskog Sandžakbega Isa-Beg Ishakovića. Već do novembra mjeseca te godine većina Hercegovine je bila u njihovim rukama, a otpor su još samo pružali gradovi Mičevac i Ključ. Zbog nedostatka namirnica i odbijanja Dubrovčana da ih dostave herceg Stefan napušta Ključ koji zauzima vojvoda Ahmet u septembru 1468. godine.

Prema legendi, u haremu ključke džamije nalaze se nišani šehita poginulih pod Ključem obilježeni uklesanim nategnutim lukom i strijelom.

_MG_7581

Zbog širenja osmanlijske države grad Ključ gubi na svom značaju i postepeno propada, tako da već 1533. godine mletački putopisac Ramberti opisuje Ključ kao malo tursko selo sa porušenom tvrđavom iznad njega. Poslije osvajanja Herceg Novog i Risna, od strane Venecijanaca 1683. godine, a u toku austrijsko-turskog rata Ključ ponovo postaje bitno utvrđenje u novonastalom serhatu (krajini) sa sjedištem u Trebinju. Poslije potpisivanja mira 1699. godine u Sremskim Karlovcima Ključ postaje sjedište kapetanije koja se poklapala sa teritorijom cerničkog kadiluka. Prema predanju bilo je sedam ključkih kapetana i svi su bili iz porodice Tanović.

_MG_0724

Do druge polovine 19. vijeka Ključ polako gubi na važnosti, a utvrđenje je zvanično napušteno pred austrougarsku aneksiju.

Arheoloških istraživanja Ključa bilo je malo i uglavnom su bila površna i kratkotrajna. Ključki topovi, nešto sitnih nalaza, kao i stećak Radonje Ratkovića odnijeti su u Zemaljski muzej u Beogradu.

Danas je ključki grad zapušten i skoro pa zaboravljen. Teško je razaznati izgled dvora, pisarnica, zgrada, a podgrađa gotovo da nema. Ostalo je još samo predanje i sudačka stolica, uklesana u liticu, da svjedoče o vremenima kada se i kako ovdje živjelo i umiralo.

Autor: Jovan Vidaković

Fotografije: Žana i Jovan Vidaković, Igor Dutina

 

Comments

comments