Znate li šta znači pojam „freelancer“? Znate? Nema veze, svejedno ću vam objasniti.

Sjedimo četvero za stolom u kafani kod Obrenije. Žana je stalno zaposlena, Neda i ja smo na Birou, a Jovana su i sa Biroa izbacili. Kaže da nije bio dobar. Pričam im kako sam jednom kasnio tri dana sa javljanjem na Biro, sve u paničnom strahu da će mi baš u ta tri dana Biro naći posao, a ja se zatekao na putu, nema šanse da se vratim na vrijeme… a mogu mi naći posao.

Žana nam se pridružila malo kasnije, taman kad je Peđa odlazio. Da, i on je na Birou. Elem, Žana s posla došla luda napičena. Poslala šefa u… pa joj bilo krivo, pa išla da mu kaže da joj je krivo i da će ga svejedno opet poslati (ili tako nekako, ona mnogo brzo priča).

Neda i ja nismo nešto nasekirani, a tek je Jovan potpuno opušten. Njemu ni Biro ne može ništa, ma ni posao mu ne mogu naći. Ni Neda ni ja se ne nadamo da ćemo preko Biroa doći do posla, tu smo tek da na neki način formalizujemo status u društvu. Kod nas kada kažeš da si frilenser (freelancer), još uvijek tek poneko zna šta si mu rekao.

Da nas je neko danas posmatrao sa strane, rekao bi da su frilenseri oni što u radno vrijeme piju pivo. Ima logike, jer kad neko u radno vrijeme pije recimo žestinu – taj je gotovo sigurno u državnoj službi. Pivo se osjeti na pivo, a neki kažu da se žestina lakše maskira žvakama. Mi što mirišemo na pivo, imamo problem samo kad istovremeno ne mirišemo i na ćevape.

Većina ljudi koji su na ovim prostorima „slobodnjaci“ – nisu to sami izabrali. Postoje profesije u kojima je taj status već neko vrijeme uobičajen, ali spektar poslova koji se nude ljudima koji nisu na platnom spisku je sve širi.

Vjerovatno su medijske kuće prve krenule sa rezanjem broja stalno zaposlenih u korist frilensera. U engleskom govornom području odomaćen je naziv „stringer“ za novinare i foto-reportere koji su angažovani po potrebi i plaćeni po učinku. I ja sam takav status imao devedestih kod par fotografskih agencija.

Dobra strana takvih aranžmana je što ste solidno plaćeni kada ima posla, a pritom nemate nikakav imperativ da bilo šta morate uraditi – ako uradite, biće novca. Ako ne – nikako vam ne mogu odbiti od plate. Nemaju od čega. Druga strana medalje je da kad nema posla – nema ni para, a u medijskoj branši to da li ima ili nema posla često ne zavisi od toga koliko ste vi sami dobri u tome čime se bavite.

Informatizacijom i internetizacijom planete, obim poslova koji se nude povremeno i privremeno angažovanim saradnicima dramatično se proširio. Najveći bum doživio je, logično, informatički sektor, pa čitava sila programera, ux (user experience) i web dizajnera, developera, IT tehničara, operatera i drugih iz Indije, Pakistana, Kine, Rusije, Istočne Evrope i ostalih područja koja obiluju dobro obrazovanim kadrovima rade za poslodavce iz cijelog svijeta, ponajviše iz njegovog bogatijeg dijela.

Nas tri lokalna „slučaja“ smo unekoliko slični. Neda radi za dnevne novine, Jovan fotografiše po narudžbi u raznim sferama, a ja preko stranih agencija prodajem licence za korištenje fotografija. Dakle, razlikujemo se po poslodavcu – neko radi za jednog, neko za više njih, a neko nema pojma koga bi tako imenovao. Međutim, ono što nam je zajedničko je da smo plaćeni isključivo po učinku.

Na globalnom planu postoji veliki broj platformi koje posreduju između poslodavaca i svih nas koji smo i terminološki svedeni na „ljudski resurs“. Neke od njih, kao www.freelancer.com ili www.odesk.com su poznate i mnogima sa naših prostora.

U oblastima audio-vizuelnih sredstava izražavanja postoje i agencije specijalizovane za određenu vrstu sadržaja – foto, video, audio, 3D modelovanje, arhitektura, sve što se može razmjenjivati u digitalnom obliku.

Na lokalnom nivou, sve se svodi na direktan kontakt između poslodavca i slobodnog strijelca, ali princip je u suštini isti: svaki dobro obavljeni posao povećava šanse da će posla biti i ubuduće. Radite onoliko koliko želite, kada želite. Ili kada morate. Najčešće vas niko ne pita za formalno obrazovanje. Mijenjate „profesiju“ u zavisnosti od tržišta.

Svijet u kojem živimo kao da polako počinje da zaboravlja na sintagmu „stalni posao“. Davno sam slušao zanimljivo predavanje jednog srpskog teoretičara umjetnosti i filozofa u kojem se osvrnuo na činjenicu da je početkom dvadesetog vijeka prosječan radnik bivao usmjeren u matricu koja je izgledala tako da ideš u školu koja te osposobi za određeno zanimanje, pa iz škole ideš u vojsku, pa dalje sve po utvrđenom redu ideš i radiš to što si naučio u školi (grubo parafraziram tog mudrog čovjeka), i ako si u tome uspješan, sve iz jednog organizovanog sistema uskačeš u slijedeći, unutar kojeg se kao i u prethodnom znaju pravila igre. Početkom dvadeset i prvog vijeka, ovakva šema polako pada u vodu.

Ako izuzmemo poslove u državnoj službi, za koju još uvijek postoji predubjeđenje da se iz nje izlazi odlaskom u penziju ili na vječni počinak, teško da ćete imati osjećaj izvjesnosti ostajanja na poslu kod istog poslodavca na neki jako dugačak rok.

Izvjesnost, kažu, ubija. Pa, kako koga. Znam ih mnogo koji bi rado potpisali izvjesnost u zamjenu za malo materijalne sigurnosti. I to veoma skromne. Pitanje je samo ko je taj koji bi sa druge strane bio potpisnik.

Možda bi Neda, koja je, uzgred, veoma sposobna novinarka, a pritom i lijepa jedna mlada žena, usrećila neku „Državnu regulatornu agenciju za nešto od državnog značaja“ kada bi je zaposlili kao PR menadžera, možda bi Jovan bio idealan izbor za protokolarnog fotografa u nekoj „Informativnoj službi Državnog organa“, ali samo možda. Međutim, često se pitam ko bi od takvih aranžmana imao više koristi. Da li Organi, ili obični mali slobodni ljudi koji za skromne honorare čestito i profesionalno rade – svoj posao.

Sebe isključujem. Od mene sigurno niko ne bi imao nikakve koristi.

Igor Dutina

Comments

comments