Jednom sam bila student književnosti i vjerovala sam u riječi. Za malo više od mjesec dana punim trideset osam. Iza sebe imam tri veze od po pet godina. Kako bi se koja završavala, tako sam u sebi gajila vuka. Nikada nisam tražila utjehu u nekom drugom muškarcu koji bi mi lizao rane i govorio mi stvari koje ranjive žene vole da čuju. Ne, sama sam prolazila kroz oluje i čuvala svoj dom od tornada koji su mi kidali dušu. Gutala vlastite suze, konce na rezovima čupala zubima i preboljevala svakog u čaši neukusnog alkohola. Uspijevalo mi je da ih brzo prebolim. Mana ili vrlina, ne znam, ali uspijevala sam. Nakon posljednje veze dugo mi je trebalo da se dignem sa poda. Krvavih koljena, ali uspjela sam. Kako god, iz svake borbe izlaziš sa modricama. Čak i iz onih koje vodiš sam sa sobom. Zabraniš si pravo na jednokratne muškarce koji bi s tobom sve i ništa. Prevagne ovo ništa. Počneš se baviti drugim stvarima, a oni se lome oko tebe. Nećeš, jer unaprijed znaš šta nude. Par noći, nekoliko slatkih riječi i ispriku za kraj. I tako odeš na putovanje, obnoviš kožu i spereš tragove. Na klupama pišeš priče koje niko neće pročitati i puštaš da ti tijelom struje godišnja doba. Onda dođe Jesen, donese ti čovjeka u kojeg se zaljubiš još jučer. Muškarca koji priča bez riječi, miluje očima, s kojim se smiješ iako prolaziš kroz težak period, čiji parfem nosiš ispod svake pore, muškarca koji je moj i muškarca koji je ničiji. Rastajete se, ostaje stotine sms poruka, par slika na kojima sam bila njegova, Jesenji list sa porukom na španskom i zagrljaj za kraj. Skidaš šminku losionom i ločeš i njega i suze. Navlačiš deku na sebe, guraš glavu u jastuk i kažeš mu zbogom. Jutro počinje sa Brufenom 400.

Pogledaš se u ogledalo, raščupane kose i raščupanih emocija i kažeš sebi: „Nikada više“. Ali šta „nikada više“? Nikada se više nećeš zajubiti? Voljeti? Maštati? Biti nasmijana od jutra jer znaš da postoji on, taj koji ti sms-om uljepša cijeli dan? Nikada više nećeš biti povrijeđena? Ispasti glupa? Hoćeš! Jer si žena. Jer tako treba. Jer tako mora. Jer nikada ne tražiš krivca. Uvijek tražiš opravdanje. Za njega. Za njegove postupke. Jer uvijek praviš iste greške. A onda se razlupaš na hiljade komada, pa kupljenjem tih istih komada se pretvaraš u zvijer. A uvijek su ljudi govorili: Nemoj se bojati vuka, on uvijek zna šta hoće, boj se srne! Čini mi se da smo premalo slušali stare ljude. U ovom vremenu više niko nikoga ne pošteđuje. Niko nikoga ne poštuje. U ovom vremenu gdje je sve manje jakih muškaraca koji će istrajati, boriti sa s tobom sa vjetrenjačama, koji te neće gledati samo kao komad mesa, na akciji. Sve je manje muškaraca koji ne shvataju da je jako malo u stvari jako mnogo. Da postoje žene kojima je to jako malo sasvim dovoljno, samo da si tu. U ovom vremenu kada je previše žena kojima je sve svejedno, koje će uzdisati jednu noć na tvom uhu na bilo kojem mjestu, navući gaćice bez imalo srama i reći „vidimo se“. U ovom vremenu gdje postoje žene koje ne pitaju mnogo, koje ne traže viđanje svaki dan, koje ne traže javljanje svako malo, koje ne traže poklone…već žene koje se pitaju: „Zašto bježiš“, „Čega se bojiš“.

Znaš, nikada te nisam idealizirala. Nikada se nisam ni htjela zaljubiti u tebe. Nisam htjela da slušam priče iz bajki i da se pravim da vjerujem u njih. Jer ne vjerujem. Davno sam postala indigo žena. Koja vjeruje samo u svoja osjećanja i ono što je ispred nje. Nisam htjela ništa, sem tebe. Takvog, bez ičega, obučenog a svučenog. Samo za sebe. Bez dijeljenja. Čovjeka u čije sam ruke zaljubila, ne u auto. Čovjeka u čije sam oči uplovila bez dozvole, bez da pitam mogu li. Htjela sam da pokušaš barem, da me sačuvaš, koliko god to bilo. Nisam htjela da me spašavaš od sebe, da sam htjela uradila bih to sama. Odlaskom prije kraja. Htjela sam s tobom da budem djevojčica kojoj mrsiš kosu i usnama skidaš šminku, da me provociraš, da ja histerišem zbog toga, da se svađam s tobom iako se ne svađamo u stvari. Da se ljuti rastanemo a da se ljuti i poželimo. Da ti to vidim u očima, pa i kada skreneš pogled. Da mi ljubiš ruku, jer nikada niko nije. To je ono čime kupuješ ženu. A čime te kupe, time te i prodaju. Tako kažu stari. Možda sam ja ona koja je previše slušala starije ljude.

Ovo nije vrijeme za nas emotivne, koji putujemo raznim gradovima kroz naslove knjiga. Nas koji vjerujemo u pravu emociju, bezrezervnu. Čistu. Za nas koji mislimo da ćemo u tom vremenu srastati sa čovjekom koji ima iole iste želje. Nije, jer ovo je vrijeme izopačenih emocija, jeftinih riječi, još jeftinijeg svlačenja i oblačenja. Vrijeme u kojima se ne snalaze žene poput mene. Ja sam uvijek bila zarobljenik XVIII vijeka. Zarobljenik Turgenjeva, Pisemskog, Tolstoja i Puškina. Sljedbenica Borgesa. Ja sam ostala u tom vremenu. Da pišem priče i pokušam vratiti pojam ljubavi. A ona je, nažalost, davno izgubila smisao. Zbog toga većinu vremena provedemo sami, ili napola s nekim i tako bivamo napola ljudi. Ali, nisi ti tome kriv. Nisi čak ni kreten. Naprotiv, ti si neko ko mi je pokazao kako da umjesto puljke „delete“ pritisnem i onu „pause“, sve dok ne dođe taj neko koji će sam, svojim prstima, pristisnuti „play“. Jer ženu uvijek stigne onaj od kojeg ona i ne bježi.

Od mene možeš da tražiš sve i da dobiješ ništa. Možeš ništa da ne tražiš, a da dobiješ sve. A, nekad je dovoljno da mi samo kupiš lizalo i da me zagrliš. I da mi kažeš da ti se sviđam, iako sam ti taj odgovor iznudila. I iznuđeni odgovori znaju da izazovu najveći kez. Moj. Znaš, mene zanima sve ono što stvaram dok su mi oči širom otvorene. I postojaće neki veliki brodovi, a ja ću biti isuviše mala da se na njih ukrcam. I nikada neću razumjeti ljubav koja se ne dešava, nego se nameće. I nikada neću znati šta želim da budem kad porastem. Ali neću zaboraviti da sam kao mala željela da budem Čičak iz „Čudesne šume“. Da vidim sve i da mogu sve.Za sad, umijem da pravim razliku između dobre i loše knjige, kulturne i nevaspitane osobe, da psujem i da budem dama u isto vrijeme, vođenja ljubavi i najprostijeg jebanja, crnog i bijelog, čokoladnog kolača sa dosta fila i čajnih kolutića, estetike i ukusa, ljudi od riječi i ljudi bez riječi, tebe i drugih dječaka.

Imala sam divnog profesora svjetske književnosti u Barceloni. Zbog njegovog načina objašnjavanja sam zavoljela čak i neke pisce koje su svi bili zaboravili. Jednom me je pitao zašto toliko volim Borgesa. Rekla sam mu: „Zato što vjerujem u njegove riječi“. Rekao mi je: „Jednoga dana, ili ćeš biti dobar profesor ili dobar pisac“. Nisam postala profesor, sem na papiru. Nisam ni pisac, ali se trudim da oni koji čitaju moje priče vjeruju u moje riječi. Kao što sam ja vjerovala u Borgesove.

U Nedjelju najavljuju snijeg. Vrijeme kada pahuljice na Bjelašnici pišu najljepše priče, vrijeme kada se vraćaš u studentske dane, vadiš Borgesove knjige, upijaš svaku riječ i u sebi mrmljaš: „Ne daj mi da prestanem vjerovati“. Zvanično imam 64 kilograma. Nezvanično imam 126 kilograma emotivnog prtljaga.

Autor: Azra Fiola

Comments

comments