Junaci njegovih priča su priviđenja, nenormalni ljudi u normalnim okolnostima i normalni ljudi u nenormalnim okolnostima. Piše o stvarima svakodnevnice i onome što ga mori. U svijet kratke priče ušao je kao osnovac i od tada su mu priče objavljivane u raznim oblicima, a 2014. godine dobio je nagradu Bugojanska Vaza za najbolju kratku priču.

Igor Svrdlin je rođen 1983. godinu u Sarajevu. Sada živi i radi u Trebinju i po zanimanju je diplomirani komparativista i bibliotekar. Kako kaže, ne želi da odraste a u tome mu svesrdno pomaže kći Maša koju ima sa suprugom Nilom.

Kada ga Maša pusti i kad ne piše onda glumi ili pjeva u pank bendu HBŠ (Hor Bečkih Šnicala) a 2015. je debitovao i kao režiser.

Sunčana kapija vam donosi kratki razgovor sa Igorom a u narednom periodu objavićemo i dio njegovih priča.

12309346_10207354854685524_2126892296_n

Pišeš priče, drame… Glumiš, režiraš… Pjevaš u pank bendu.. Da li još uvijek tražiš sebe ili ti je potrebno sve ovo da bi se izrazio kao ličnost i umjetnik?

Prije svega hvala na pozivu i ukazanoj prilici da predstavim sebe i svoj rad. Što se tiče svih tih formi kojima se bavim, smatram da pomoću njih pokušavam donijeti neki svoj svijet, viziju, ukazati na neke stvari, sve to me čini onim Igorom kojem strijemim odavno… Ne bih to nazvao traženjem sebe, jednostavno se udesilo da se okušam u svim tim ‘’ulogama’’, a život na ovim trusnim područjima u kojima bitišemo je idealan šlagvort za bavljenje umjetnošću.

Koje ti najviše leži? U čijoj koži se najbolje osjećaš?

Kad napišem priču koja mi se svidi, pomislim ‘’to je to, najbolje plivam u pisanju’’, a onda mi se dogodi da na nekoj od proba benda napravimo pjesmu koja nam ‘’legne’’ na prvu, pa pomislim da je to zapravo ono što radim(o) najbolje… Isto je i sa pozorištem i sa onim neopisivim osjećajem življenja na daskama koje život znače. A trenutno se najbolje osjećam u koži Mašinog tate!

12283281_10207354854325515_1336582215_n

Živimo u vremenu u kome kič i šund prolaze kao kultura, narod ima sve niže i niže standarde. Da li su kultura i umjetnost još uvijek sposobne da promijene svijet ili su se predale?

Da se ne foliramo, oduvijek je na ovim prostorima narod većinski ‘’glasao’’ za šund, ali je u prošlim vremenima postojala jaka kontra kako u muzici, tako i u kinematografiji, književnosti i svim ostalim vidovima umjetnosti. Šund i kič definitivno odnose pobjedu onda kad su alternativni umjetnici upozoravali na pogubnosti rata a ‘’estradni umetnici’’ govorili o Koka Koli, Marlboru, Suzukiju, tapetama koje se lijepe suzama… U tim ‘’idealnim’’, ratnim okolnostima dolazi do procvata šunda na svim frontovima, uvoze se latinoameričke serije na kilo, počinje se živjeti neki paralelni život, sada kad sagledam sve te ‘’ikone’’ devedesetih, zaista pomislim da je riječ o nekim mutantima iz potpuno drugog univerzuma. Apsurdno je to da je kultura u svojoj esencijalnoj formi izgubila bitku tek završetkom krvavih sukoba, i do dana današnjeg se nije oporavila u potpunosti, a bojim se da tek možemo očekivati pravu Sodomu i Gomoru. Postoje ljudi koji i dalje služe njenom veličanstvu umjetnosti, ali oni uglavnom nisu na površini, jer današnji mejnstrim je zapravo najveće grotlo šunda. Govorim o našim prostorima, mada i u ostatku svijeta je slika dosta slična, ali veća prostranstva pružaju veće šanse i alternative.

Dosta si angažovan u mnogim oblastima umjetnosti, kakvo je stanje uopšte u kulturi i umjetnosti?

Pa stanje je nažalost takvo da je umjetnost u nekoj vrsti kome, iz koje se povremeno budi. Što se tiče kulture, kultura je stvar kućnog odgoja i tu postoje mnoge razlike u poimanju same kulture. Tu opet dolazimo do šunda i kiča i višedecenijske ljubavi našeg naroda prema takvim kulturama.

12299640_10207354855045533_614050522_o

Prošle godine si dobio nagradu Bugojanska vaza, na konkursu za najbolju kratku priču. Priča “U ratu su kratke noge” ima jaku anti-ratnu ideju ali je ipak izazvala kontroverzne reakcije pojedinih nacionalistički nastrojenih portala.

To je moja prva književna nagrada, i jako mi je drago što sam tu nagradu osvojio baš u Bugojnu, gradu za koji me vežu mnogi lijepi događaji i ljudi koji su mi jako, jako dragi. Što se tiče priče U ratu su kratke noge, ona je naišla na razne reakcije, tako da je u Trebinju do mene dolazilo nekih mišljenja tipa ‘’otišao tamo kod njih za Dan državnosti BIH’’ u naravno najružnijoj konotaciji, a sa druge strane, na određenim forumima su se našli komentari tipa ‘’on nama došao za Dan državnosti prodavati svoju priču, k’o da mi ne znamo šta su nama njegove Šurde radile’’. Meni lično u Trebinju niko nije prišao sa takvim mišljenjima, ti komentari su dolazili do mene preko drugih ljudi, pa se pitam ko su ti aveti prošlosti, i dokle misle bitisati kod nas, bez obzira kojoj nacionalnosti pripadali, jer aveti su jednostavno svuda oko nas. Strašno je što ljudi 20 godina nakon nesretnog rata ‘’puše’’ tu priču, koju im plasiraju glavešine poput koske ili ‘’igara’’ iz one čuvene o hljebu i igrama. A poenta je da se tim bacanjem koske zapravo bježi od suštine, a suština je da je ovaj narod na ivici gladi! A mi jesmo poznati po tome što se kolektivno dičimo emotivnošću, pa sve radimo iz te proklete emocije, bijemo, ljubimo, mrzimo, ratujemo… Da smo manje emotivni bili bi mnogo bolji ljudi! Više me muči jedan čovjek kojeg uočavam već neki vremenski period. U početku se vješto krio, obavljao to noću, da bi vremenom počeo sve očiglednije i očiglednije vršljati, da bih ga neki dan vidio kako maltene ljudima otima kese koje još uvijek nisu bacili. E to je zapravo slika i prilika naših života i jedna stravična metafora onoga što nas vrlo moguće očekuje. Razlika bi mogla biti u tome što narod neće evoluirati iz noćnog šetača u gladnog, gotovo bijesnog psa, nego će najednom izaći na ulice i ‘’zaviriti’’ u kese svih tih ljudi koji su nas i doveli na rub egzistencije. Mislim da ovdje ljudi još uvijek nisu gladni, ne govore još uvijek iz stomaka, a kad kolektivno postanemo ‘’trbuhozborci’’, nažalost, možda bude kasno za bitnije društvene promjene. Zato je potrebna kritična masa, zato je potrebno da se ukazuje na anomalije društva, dok još nismo dibidus pobjesnili od gladi i napravili još veću štetu. Jer mi sve čekamo da dosegne tačku ključanja pa onda pristupamo istorijskoj, autohtonoj disciplini vađenja vrućeg krompira. Ćutimo, u nekom smo strahu, a treba i razumjeti sve te ljude, zajebano je vrijeme u kojem jedina referenca za sve predstavlja članstvo u nekoj od vodećih partija.

12283161_10207354854485519_1713695185_n

Da li politika koči umjetnost i kulturu ili je prekraja u svoju korist?

Ovdje politika može samo dati vjetar u leđa, ukoliko nisi jedan od podanika te iste politike. Ovdje mnogi stvaraju pod patronatom vladalaca, ovih i onih, pa se tu s vremena na vrijeme napravi i neki veliki, kvalitetan projekat, a sve to kako bi se moglo reći ‘’vidiš kako mi imamo kvalitetna kulturna dešavanja, a sve to pod sponzorstvom nekih od ministarstava, dobra je država, ona nama daje sve’’. U tom slučaju politika zaista prekraja kulturu u svoju korist i vješto manipuliše njome.

Kratka priča, za razliku od romana koji ima prostora za pripovjedanje, mora biti jaka, direktna, da pridobije čitaoca što prije. Koliko je teško sputati ideju i svesti je na kratku formu? Da li ćeš se možda, odvažiti na pisanje romana?

Meni ‘’leži’’ ta kratka forma, a počeo sam se baviti kratkom pričom krajem osnovne škole, kada sam napisao priču Svi njegovi strahovi. Jednostavno, kratka forma mi daje mogućnost da smislim i ispričam sebi priču i onda je samo prebacim na papir ili word dokument. Pišem o nekim stvarima koje me more, gotovo se javljaju u snovima, likove mojih priča vidim kao neka priviđenja, svakodnevno, i mnogih se plašim, jer znam da postoje, ako ne baš onakvi kakvim sam ih opisao, onda dosta slični. To su uglavnom normalni ljudi u nenormalnim okolnostima i nenormalni ljudi u normalnim okolnostima, takav je otprilike svijet o kojem pišem. Kratka priča mi nekako dođe knap pa nema potrebe da sputavam ideju. Sa romanom je mnogo teže, bar meni. Pisanje romana zahtjeva neku konstantnost a za sada teško da mogu zamisliti sebe kako mjesecima pišem o jednoj ideji, mada, imao sam neke pokušaje, koji su jako brzo završavali na pokušaju.

Pronalazim se u minimalizmu, pjesme koje pišem za bend HBŠ su takođe u tom maniru, a okušao sam se i u formi radio drame, dramatizujući neke moje priče, a i te drame su bile prilično minimalistične. Moj rediteljski prvenac na večernjoj sceni, predstava Ko to tamo režira, koju sam napisao inspirisan komadom Predstava Gorana Vrbanića je krajnje ogoljena, od kostima, scenografije pa do glume i nekih rješenja. Jednostavno, volim jake a sažete poruke, skoro na nivou parole, jasnog krika protiv svega što me tišti kao građanina, kako svijeta, tako i ovih naših bezbroj puta izranjavanih prostora.

12285953_10207354855005532_181280042_n

Kod nas je roman još uvijek dominantan. Da li ima publike za kratku priču?

Što se tiče publike za kratku priču, tu je situacija specifična. Reklo bi se da ima više publike za kratku formu, nego za ‘’velike pisanije’’. Nerijetko, kad sam slao nekom od prijatelja ili poznanika neke od mojih priča, naišao sam na konstataciju ‘’daj, samo da nije dugo,majke ti’’. Ljudi su se odvikli od čitanja, odvikli su se od strpljenja, neće da pogledaju film ako je duži od sat i po, kao da nam je čitav život sveden na tajming sitkoma. A sa druge strane, niko nema ništa protiv sezona i sezona svakojakih serija, a ruku na srce, produkcija serija koje dolaze sa zapada je često jako dobra, ali i taj serijski program, kojim je obasut cijeli svijet je jedna vrsta strategije zaglupljivanja i obesmišljavanja čovjeka i svega što bi on trebao biti. Još kada dodamo društvene mreže, rijaliti programe, dobijamo potpunu sliku čovjeka koji zapravo ne shvata da nas sva ta tehnologija tjera nazad, nikako naprijed.

U svijetu je sve veći trend pisanja književnog teksta u što kraćoj formi (Very short story, Twiter proza). Da li planiraš možda to probati ili se držiš tradicionalnih formi?

Šta ja znam, imam jedan zapis, ne znam kako bih ga definisao, možda se može uklopiti u te nove trendove (koji i nisu baš novi, stari Hemingvej je već napisao ‘’very short story’’, onu čuvenu priču o cipelicama) ovako ide:

Guraj! U raj! Raj?! Aj! J(a neću to)!

Suština je da ništa nije novo, sve je zapravo odavno izmišljeno, samo drugačije zovemo neke odavno poznate stvari. Ne znam ni šta bi predstavljalo tradiciju? Gotovo svi književni pravci, ukoliko govorimo o književnosti, su odavno postali tradicija, tako da u sklopu te tradicije mogu da se baškarim koliko god i dok god hoću.

Razgovarao: Jovan Vidaković

Fotografije: Jovan Vidaković i privatna arhiva Igor Svrdlina

Comments

comments