Kazališna skupina eRKaVe – Nimalo slučajan uspjeh

Nakon nagrade za najbolju predstavu u Zagrebu, nagrade za najbolju režiju na državnom nivou u Hrvatskoj, „Zlatne maske“ na međunarodnom Festivalu festivala u Trebinju, za 8. decembar 2015. godine je najavljeno „posljednje izvođenje u Zagrebu“ komada Žana Ženea „Sluškinje“ u zagrebačkom kazalištu Knap (Kazalište na Peščenici), a u izvođenju mnogonagrađivane udruge eRKaVe. O tome šta znači „posljednja predstava“, kako su uopšte došli do toga da kao „amaterska“ skupina privuku toliku pažnju pozorišne publike, i kakvi su im planovi za budućnost, razgovarali smo sa glumicom Zrinkom Majstorović i režiserom Christianom Jalzečićem.

1908182_10205256917039624_7953486948171600254_n

U Hrvatskoj ste postali poznati i prepoznatljivi. Kako bi se eRKaVe predstavio u nekoliko rečenica nekome ko za vas nikada nije čuo?

Zrinka: Mi smo skupina mladih ljudi kojih veže ista ljubav prema kazalištu i glumi općenito. Neki od nas su se već upustili u profesionalne vode, a mi koji još nismo nastavljamo sa još boljim i jačim projektima, dok ne ostvarimo željeni cilj. Koristimo suvremene i klasične tekstove i na najbolji mogući način, dajući cijele sebe kroz to, na vrlo inovativan način, prezentiramo se publici.

Christian: Erkave je mlada kazališna skupina, skupina zaljubljenika u kazališnu i izvedbenu umjetnost. Osnovao sam ju prije 2 godine kada sam odlučio režirati predstavu “Bez trećega”, prema istoimenoj drami Milana Begovića. Ta je predstava, također postigla mnogo uspjeha. Nakon ovogodišnje uspješnice, Genetovih “Sluškinja”, publika i kritika je prepoznala naš specifičan stil, originalnost u režiji, zanimljiv odabir kazališnog komada, kao i odličnu izvedbu, kritika je nagradila svim mogućim nagradama, a publika velikim pljeskom i poticajem da se radi još više i još kvalitetnije – što je iznova, velik izazov s kojim se, uz sve svoje obveze, još uvijek jako dobro nosimo.

Da li su Sluškinje vaš prvi projekat i zašto se odlučili baš za ovaj komad?

Christian: Kao što sam rekao, Sluškinje su moj drugi projekt. Nakon svojevrsnog neuspjeha na prijemnim ispitima na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, odlučio sam se usavršiti, učiti u praksi, uživati u kazališnoj umjetnosti punim bićem – tada je došla odluka da se uhvatim u koštac sa zahtjevnim Genetovim tekstom. Sluškinje su bile jedna od mojih ideja za prijemni ispit na akademiji, no ne žalim što nisam s njima otišao na prijemni. Smatram da se sve u životu događa zbog ovog ili onog razloga. Sluškinje su mi otvorile nove vidike kazališta, promijenile su neke moje svjetonazore. Divno iskustvo koje sam proživio sa ovom predstavom, jednostavno je neopisivo.

11863461_10206045238827176_6779692438132296208_n

ERKaVe kao pozorišna skupina nosi epitet „amaterska“. Meni je taj pojam ostao definicija bavljenja nečim iz hobija i bez ozbiljnih pretenzija. Sudeći po uloženoj energiji, pa i postignutom rezultatu, „Sluškinje“ se teško uklapaju u ovakvo poimanje amaterizma. Kako vi vidite svoj amaterizam u korelaciji sa profesionalnim pozorištem?

Zrinka: Istina, za sada se nazivamo amaterima iako i ja smatram da zbog svih dobijenih nagrada i postignuća ne bismo baš skroz trebali spadati u tu kategoriju. Svjesni smo da je teže glumiti na kazališnim daskama bez diplome stoga i želimo što prije zakoračiti u profesionalne vode da nam taj put bavljenja onime za što živimo postane znatno lakši. Ove brojne dobijene nagrade su nam samo dodatni vjetar u leđa da postanemo još bolji i da još više poradimo na sebi. Smatram da razlika između dobroga amaterizma i profesionalizma je tanka jer postoje brojni ljudi koji nemaju završeno glumačko obrazovanje pa su izvrsni u svome poslu. Bit glume je svijest onoga što sam glumac govori, biti prisutan sam sa sobom u trenutku i ako ljudi nemaju tu osvještenost iz koje proizlazi sam talent uzalud škole i sva glumačka obrazovanja, iako, dakako, s tim urođenim talentom treba se ići dalje obrazovati i brusiti ga do savršenstva. Glumac i nakon završene Akademije ne bi smio prestati raditi na sebi jer gluma je dio osobnosti i dubinski psihološki proces, zato bi se tijekom cijeloga života kroz glumu trebao  osvješćivati i spoznavati na raznovrsne načine.

10458555_10205323425662298_79775296666479635_n

Christian: Nezgodno je govoriti o profesionalizmu i amaterizmu i dovoditi ta dva poimanja kazališta u jednu sintagmu. Granica je veoma tanka, mislim da većina uspjeha u životu dolazi iz hobija, a onda možemo raspravljati o faktorima koji utječu na to hoće li hobi postati primarno zanimanje i životni put. Ne bih govorio ovdje niti o profesionalizmu niti o amaterizmu, jer oni imaju jednu bitnu zajedničku značajku – kvalitetu. Dakle, nije pitanje jeste li amater ili profesionalac, bitna je kvaliteta onoga što radite i dajete li cijelog sebe u to nešto, što god ono bilo. Kad imate status profesionalca više vam je vrata otvoreno, a kao amater morate neprestano kucati, i ako imate sreće, možda vam netko i otvori…

Zrinka je dobijala nagrade za glumačku izvedbu gdje god ste nastupali u takmičarskom programu. Da li sebe sada vidi kao glumicu koja studira, ili studenticu koja glumi?

Zrinka: Za mene nikada nije bilo upitno hoću li se baviti glumom jer to je uvijek bio dio mene. Gluma nije samo profesija, to je način razmišljanja, način egzistencije. Toga moraju biti svi svjesni koji se žele baviti glumom, jer ako niste svoj život spremni posvetiti glumi bolje niti ne pokušavati. Ona zahtjeva puno odricanja i toga sam svjesna ali uz sav organizirani tempo života i uz ljude koje te podupiru sve se uspije. Glumu nisam nikada gledala kao posao, već kao način na koji se mogu izraziti i biti ono što doista jesam, kao neka vrsta poziva. Ona je za mene katalizator svih dobrih i loših emocija od sreće, tuge, boli te čitajući i na koncu igrajući sam lik učim od njega, promišljam o pročitanome, pročišćujem se, pretačem ga kroz sebe i dovodim se do tkz. katarze, dubinskog psihološkog pročišćavanja i na kraju predajem se publici, otkrivajući se vrlo intimno. Tek tada znam, nakon svega toga učinjenoga, da sam dobro prenjela sebe kroz lik i da se u pravome smislu riječi mogu nazvati glumicom. Život nas odvede na različite puteve, spletom okolnosti, tako i mene da upišem modni dizajn kao alternativu glumi, ali zbog svoje upornosti i ambicija ja znam da je taj studij samo privremen dok ne ostvarim ono što doista želim i što jesam. Da me netko pita što bih voljela biti umjesto glumice, vjerojatno neka slikarica ili neka umjetnica budući da znam crtati i da me zanima sve što je povezano uz umjetnost i da je kreativno jer suhoparni i monotoni način života ne bi bio nikako za mene.

Često je velika razlika između predodređenosti za neki poziv ili profesiju, i proste želje da se neko nečim bavi. Nekada to počne kao želja, da bi se osjećaj „predestiniranosti“ javio tek kasnije. Christian je za sebe nekada rekao da mu je prva ljubav režija. Šta sada osjeća, da li se radi samo o prvoj ljubavi, ili o nečemu drugom?

Christian: Djeca u najranijim godinama svog života imaju sliku toga što žele biti kad odrastu. Kod mene je to malo drugačije, kao klinac sam zabavljao obitelj i rodbinu predstavama u kućnoj radinosti. Plišane lutke sam učio gdje moraju biti na sceni, i razgovarao sam s njima, tj. sinkronizirao sam ih. A što se same režije tiče, mislim da se s time rodiš ili ne rodiš, sve krene od neke želje koju sam razvijaš i guraš prema cilju koji osjećaš, dakle za kao i za sva umjetnička zanimanja – pa tako i za režiju, poziv treba osjetiti. Ne bih režiju ili glumu nazvao zanimanjem, već odabranim načinom života i razmišljanja, mislim da je to sklop situacija koje te neprestano tjeraju na promišljanje svijeta, stvari i ljudi oko tebe. Režija je veoma odgovorno “zanimanje”, ti si taj koji treba znati karakter osobe s kojom radiš, otkriti koliko ta osoba može dati na sceni, s druge strane postoji odgovornost prema samome sebi, redatelj je prva publika predstave, i ti si taj koji hvali ili kudi neke postupke na sceni, kao što to radi i publika nakon predstave, samo ti sa svojim odobravanjem ili isključivanjem nekih stvari radiš na tome da konačan produkt bude što bolji. Režija je moja prva ljubav, ali bih ja dodao i – jedina prava, jer nešto što traje ovoliko dugo i što osjecas toliko intenzivno, zasigurno nije kvarno ili obmanjujuće, već iskreno i potrebno da bih funkcionirao.

11866368_493291557507258_1506331521808278537_n

Osim glume i studija, šta vam okupira pažnju? „Sluškinje“ nisu samo klasik, nego i veoma društveno aktuelan pozorišni komad koji se bavi odnosom nadređenih i podređenih. Da li je moguće biti umjetnik a ne biti u stalnom aktivnom odnosu sa društvom i vremenom u kojem živimo?

Christian: Aktualnost nekog komada i prebacivanje te aktualnosti na scenu ovisi isključivo o onome tko to pokušava napraviti i kolika mu je moć zapažanja određenih kritika društva, društvenih aktualnosti koje su vrijedile u svakom povijesnom razdoblju. Stalni odnos sa svijetom i vremenom u kojem živimo je naprosto nužan, bez obzira na zanimanje kojim se bavite, prvenstveno zbog svog vlastitog razvitka, a onda i zbog doprinosa drugima i tom istom svijetu s kojim idete u korak. Nadređenost i podređenost je uistinu svevremensko pitanje, što se vidi već od nastanka prvih civilizacija. Mislim taj problem nadređenosti dolazi iz generalnim nezadovoljstvom ljudskog roda. Što god da imamo, nikada nam nije dosta, te promišljamo kako dograbiti još, kako doći na veću poziciju, a tim razmišljanjima i pokušajima gubimo i ono što smo krvavo stekli i propadamo, ne razmišljajući da bi smo trebali pošteno graditi svoj život, ne preskačući stepenice, jer do vrha postajemo umorni, a sve zbog neusklađenog tempa u penjanju. Takva je situacija i sa dvije sestre sluškinje koje su na kraju ostale bez zraka u plućima i zbog svoje gramzljivosti napravile veliku štetu – same sebi.

11836864_875802699170895_3596181067347046710_n

Zrinka: Iste se stvari događaju danas, a događale su se i u prošlosti, na žalost. Ne kaže se uzalud panta rei, jer sve se vrti u krug, kola. Mislim pritom na loše ljudske osobine. Ratovi, ubijanja i razne svjetske strahote su velike nedaće koje zaokupljaju širu masu dok su potlačenost, trpljenje, kao u primjeru naših sluškinja, dio koji zaokuplja manju masu, pojedince. Ali to je jednostavno tako, neke male stvari će se promijeniti ali u konačnici svijet će uvijek po nekim svojim osobinama koje proizlaze iz nas samih ostati isti. To je u našoj ljudskoj biti, a mi krojimo svijet i okruženje u kojemu živimo. Tako da smatram da nije teško umjetniku popratiti neke stvari iz prošlosti i prenijeti ih u moderno društvo, samo sve treba prilagoditi, osuvremeniti i predstaviti ljudima na način na koji oni žele vidjeti. Smatram da čak i samim odmakom od aktualnoga sam umjetnik još bolje može djelovati jer koristeći stvari iz prošlosti, istraživajući ih može ima dati neku potpunu novu komponentu koju tada nisu imale i danas će one biti prava svježina na umjetničkom polju. Tako da treba, naravno, raditi nove stvari i stvarati ali ne treba niti zapustiti stare već samo tračkom nečega novoga i osobnoga starim stvarima podariti svježinu i prenijeti publici.

Izvođenje „Sluškinja“ u Knapu je najavljeno kao „posljednje u Zagrebu“. Šta to znači? Kakve planove ima eRKaVe?

Christian: Tako je, 8.12.2015. U 20h, je posljednja izvedba. I cim to izgovorim, nekako me obuzme tuga – no to je tako. Predstave dolaze i odlaze, a iskustvo i uspomene ostaju. Sluškinje su nam dale još snage, te nas potakle da radimo još više i dale nam priliku da stvorimo svoju publiku koja nam je vjerna. Ovo je pretposljednja izvedba, najavljena je još jedna završna za gostovanje u BiH, u proljeće iduće godine. Moji planovi, kao redatelja i osnivača Erkave vrlo brzo postaju stvarnost, tako da vec sada traju probe za novi projekt o kojem još ne bi volio govoriti, ali mogu reći da nastavljam sa svojim originalnim idejama, i još zanimljivijim izborom kazališnih komada. Također, planovi su da svi mi upišemo Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, tako da se nadam da ce ubrzo netko drugi zauzeti čelnu poziciju Erkave-a, i nastaviti mojim utabanim stazama.

Christiane, što je bilo najteže u Sluškinjama, kada govorimo o samom procesu rada?

Christian: Uh, bilo je svega, ali kako je ideja bila razrađena već godinu dana prije početka proba, rad s glumcima bio mi je velik izazov. U procesu rada sam shvatio da je predivan osjećaj promatrati nečiji napredak iz probe u probu. Promatrati kako tvoje upute dolaze do glumca, i kako ih isti na pravi način koristi. Zrinkine i Anjine nagrade potpuno su zaslužene i plod su njihovog talenta, no ipak je neizbježna misao da sam i ja kao redatelj ovdje pridonio, a one zbog svog talenta znale iskoristiti svaku moju uputu, koja ponekad i nije bila najjasnija, ali je bila prava. Nakon svega, svih nagrada, prizanja…shvatiš da je proces rada najljepši period. Lijepo je dobiti nagradu, ali ipak je lijepše uživati u onome što voliš i s radošću ići na svaku probu. Sluškinje su jedno od mojih najljepših uspomena u životu. Moj prvi veliki uspjeh, a znate kako se kaže – prvi se pamte!

Razgovarao: Igor Dutina

Fotografije: Igor Dutina i privatna arhiva Zrinke i Christiana

 

Comments

comments