Crkva sv. Petra i Pavla u Ošanićima

Crkva sv. Petra i Pavla nalazi se u selu Ošanići, udaljenom 3 kilometra od Stoca. Posvećena je apostolima sv. Petru i Pavlu i podignuta je prije 1505. godine. Njen ktitor bio je vojvoda Radosav iz porodice Hrabrena Miloradovića koji je i sahranjen u njenoj priprati.

Razgranata porodica Miloradović – Hrabrena, u regiji stolačkih Dubrava, koja je u to vrijeme bila njihov zemljišni posjed ( V. Bogičević, Slovo Gorčina ’79, 50 str.) imali su svoje dvore u Crnićima, u Dubravama, gdje su sada Opijači.

Jedan od Hrabrena, spahija Milisav, obnovio je Žitomislićki manastir 1563. godine, a jedan drugi, vojvoda Radoje, 1534. godine sagradio je crkvu u Trijebnju (B. Hrabak, str. 34). Predak žitomislićkog ktitora spahije Milisava, Stjepan Miloradović, spominje se već 1416. godine u jednom dokumentu u vezi sa nekim sukobom sa Dubrovnikom. Imena članova ove čuvene i dugostoljetne hercegovačke porodice zabilježena su u turskim popisnim defterima 1468-1469. i 1477. godine, koji spominju sinove vojvode Stjepana, Petra, Radoja i Vukića, kao turske timarnike. Vojvoda Petar je tada bio glavar Vlaha u Humu i imao je obavezu da ratuje za Turke kao konjanik-oklopnik.

U okviru njegovog timara spominje se i selo Žitomislić. Vojvoda Petar je vjerovatno imao pogodan status, jer mu je od Turaka potvrđeno pravo na zakup lađa od Počitelja do mora. Iste godine i dubrovačke kancelarije spominju vojvodu Petra kao starješinu vlaškog katuna Hrabrena i kao vojvodu Donjih Vlaha, a između 1470. i 1477. godine njemu i njegovoj braći poveljom je priznato dubrovačko građanstvo.

O značaju porodice Hrabrena, kao i ostale podatke o njima, daju natpis sa stećka u Radimlji i onaj sa sudačke stolice u Ošanićima. Pod stećkom na kojem je uklesano “ase leži dobri Radoje sin vojevode Stjepana na svojoj baštini na Batnogah. Si bilig postavi na me brat moj vojevoda Petar” svakako leži Radoje Hrabren, čiji brat Petar je naslijedio svog oca Stjepana u vršenju vojvodske funkcije. Ovo se saznaje iz natpisa uklesanog na kamenoj stolici pored crkve u Ošanićima: “Ase sto vojevode Stipana Miloradovića a ponovi ga vojevoda Petar sin mu“.

Pod jednom kamenom pločom pred crkvom u Ošanićima sahranjen je, kako kaže natpis, aprila 1505. godine, Radosav Hrabren, sin vojvode Petra. Radoje Hrabren, kojeg dokumenti spominju 1521. godine kao vojvodu Donjih Vlaha, naslijedio je Radosava i 1534. godine obnovio Crkvu sv. Nikole u Trijebnju, nekoliko kilometara sjeverno od Žitomislića.

Na Ošanićima je postojalo naselje sa vojvodama iz kuće Miloradović – Hrabrena. O društvenom položaju vlastele iz porodice Miloradović-Hrabren govore i dvije kamene sudačke stolice – svjedočanstva njihovog feudalnog statusa. Crkva je popravljana tridesetih godina XIX stoljeća. Godine 1923. podignut je mali zvonik na preslicu, koga ranije nije bilo.

Crkva sv. Petra i Pavla u Ošanićima je u osnovi trikonhalna. Trikonhos nije česta graditeljska forma u vremenu nastanka crkve u Ošanićima, njihovo vrijeme nastanka datira ranije. Pripadaju centralnom tipu građevina, iako su često produžavane prema zapadnoj strani manjim ili većim pravougaonim prostorom.

Trikonhalni hramovi dijele se u dvije grupe. Prvu grupu sačinjavaju oni objekti na čiji se brod nadovezuju bočne konhe. Primjeri se mogu naći u istočnim djelovima Balkana, u sjevernoj Iliriji prema Dalmaciji. Najstariji objekti nalaze se u Tepljuhu i kod Bara, a za njima slijede objekti iz VI stoljeća – Caričin grad, Kuršumlija. Drugu grupu predstavljaju objekti gdje se brod nadovezuje na trikonhos. Oni se grupišu zapadno u Dalmaciji. Nešto mlađi objekat nalazi se u Cimu kod Mostara.

Hram sv. Petra u Ćićevu potječe iz prve polovine XII stoljeća. Ovdje je graditelj na pravougaonik sa apsidom dodao uz sjeverni i južni zid objekta i dvije konhe koje su sa vanjske strane trostrane. Sa zapadne strane je priprata s glavnim ulazom na južnoj strani.

Crkva sv. Pavla u Dživaru kod Trebinja iz XII stoljeća, također pripada triknhosima, gdje su konhe unutar objekta polukružne, a izvan trapezaste. Konhe su u ovom slučaju bile zasvođene, dok je ostali prostor bio pokriven drvenim dvovodnim krovom (V. Jovanović, str. 74,75). Crkva iz manastira Lapušnja ima sasvim razvijenu trikonhnu osnovu sa naglašenim oltarskim prostorom i izdvojenim đakonikonom i proskomidijom, velikim kubetom i pripratom širom od naosa ( S. Petković, str. 17-19).

Sve ove crkve, koje izvana imaju izgled slobodnog krsta, a u čijoj se unutrašnjosti na različite načine primjenjuje prostorna kompozicija trikonhosa, srednjovjekovni su izvod mnogo složenijih ranobizantijskih apostoliona, kao što su Crkva sv. Jovana u Efesu i Crkva sv. Apostola u Carigradu. U bizantijskoj tradiciji, još od carigardskih Svetih apostola, trikonhosi su najčešće apostolni (crkve posvećene apostolima ), što je slučaj i kod crkve u Ošanićima. Crkve ovog tipa građene su i kasnije, što je slučaj kod manastira Papraća, na izvorištu rijeke Spreče, na pola puta između Šekovića i Zvornika, sa Crkvom Blagoveštenja iz oko 1540. godine. Današnja građevina je razvijenog trikonhalnog plana s kupolom, pripratom i prostranom vanjskom pripratom. Oltarski prostor je trodjelan sa naglašenim proskomidijom i đakonikom.

Na ulaznom kamenom portalu javlja se forma prelomljenog (povrnutog, saracenskog) luka. Iznad ulaza je natpis na kome je naziv crkve  – Hram sv. apostola Petra sv. apostola Pavla sa  datumom – oktobar 1832. godine, kada su izvršeni radovi šireg obima na objektu. Kasnije su na objektu u nekoliko navrata vršene određene intervencije koje su se ogledale u primjeni novih materijala na fasade (cementne fuge), ali srećom nisu izmijenile autentične izgled objekta, odnosno horizontalne i vertikalne gabarite, gornju konstrukciju, formu, proporcije i ukrase.

Crkva je bila pokrivena kamenim pločama.

Oko 80 m zapadno od crkve nalaze se, jedna uz drugu, dvije kamene stolice klesane u dvije žive krečnjačke stijene. Stolice su klesane prosječnom tehnikom.  Manja stolica je zapadno od veće i predstavlja mnogo grublji rad od veće. Obje imaju podnožišta, sjedište i naslon za leđa. Djelimično su oštećene zubom vremena.  Veća, istočna stolica ima podnožnik, sjedište, nepravilnog pravougaonika, čiji je zadnji dio polukružan. Naslon je konkavan i nakošen, i spušta se sa obje strane sjedišta, tako da stolica ima i neku vrstu naslona za ruke.

Na njoj je uklesan natpis. Prvi dio natpisa je na gornjoj vodoravnoj površini iznad i iza naslona, a drugi dio je na desnoj vanjskoj bočnoj strani. Prvi dio natpisa glasi “†Ase sto vojevode Stipana Miloradovića“,  a  drugi “a ponovi ga vojevoda Petar?, sin? mu”. Pošto je Stipan Miloradović umro oko 1470. godine, a njegov sin, vojvoda Petar, spominje se od 1473. do 1488.  godine kao stariješina vlaškog katuna Hrabrena, cijeli natpis je datiran u period od oko 1470-1488. godine (M. Vego 1962, 202-203; 1964, 56). M. Vego je iznio mišljenje da je stolica klesana za Stipanove najveće moći, za koju autor smatra da je bila negdje oko 1416. godine. Tada se vojvoda Stipan Hrabren-Miloradović, koji je vršio vojvodsku službu i prije 1416. godine, spominje u zajednici s knezom Petrom Radinovićem ili Pavlovićem i plijeni Dubrovčane u donjoj Neretvi oko Slivna (Vego 1973, 329).

Prema paleografskoj analizi, koju je izvršio Š. Bešlagić,  natpis je datiran u drugu polovinu XV stoljeća (Š. Bešlagić, 1985, 87). Postoji mišljenje da je stolica klesana za života vojvode Stipana, a natpis uklesan poslije njegove smrti (Vego, 1962, 202). Drugi autor smatra da je prvi natpis pisan kada je stolica isklesana, a drugi dio kasnije, ali da ih je pisala ista ruka, možda,  prema sličnosti slova nekog majstora iz Boljuna, tj. Radimlje (Š.Bešlagić, 1985, 88).

Zapadna, manja stolica, ima podnožnik nepravilnog oblika, mnogo manjeg nego sjedište, visine 50 cm. Sjedište je oblika nepravilnog pravougaonika dimenzija. Ukupna visina stolice je oko 120 cm (Š. Bešlagić, 1985,86-87).

Istorijska cjelina Crkve sv. Petra i Pavla u Ošanićima u toku rata doživjela je oštećenja na zvoniku i na krovu trijema, gdje je centralni dio propao. Gornji dio zvonika je porušen i kameni ulomci leže razbacani oko objekta. Dobra okolnost je da je samo manji dio uništen prilikom pada sa objekta.

Tokom 2007. i 2008. godine, crkva je djelimično obnovljena, rekonstruisan je zvonik i vanjski priprat, i zaštićena je od daljeg propadanja.

Odlukom Komisije za zaštitu spomenika Bosne i Hercegovine, graditeljska cjelina – Crkva sv. Petra i Pavla, sa grobljem, sudačkim stolicama, dvorištem i zidom u Ošanićima proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

(Tekst je najvećim dijelom nastao na osnovu opisa iz navedene odluke)

Fotografije: Jovan Vidaković i Igor Dutina

Comments

comments