Sve mi nedostaje a samo ti fališ…

Jutros me je probudilo sunce. Na tren sam pomislila da je možda pao snijeg, i da ću moći ušuškana u svoju najdražu dekicu sa šoljom vrele kafe sjesti na balkon i napisati ti prvu priču u ovoj godini. Prvi je Januar, snijega nema, sa oraha je spao mraz a ruže kao da suosjećaju sa mnom. Svi misle da je jedan dan novi list knjige od 365 dana, a niko ne misli o tome kako se neke knjige ispišu za samo jedan dan, a opet neke druge pišeš dvije decenije. Nisam prestala da ti pišem. Samo sam prestala da s drugima dijelim ono što ti šapućem i što ostaje između nas dvije. Pomalo zato što mnogi ne bi shvatili, a pomalo zato što te još uvijek ljubomorno čuvam za sebe. I dok tvoja knjiga čeka da se nađe na policama i u rukama onih koji cijene i vole pisana osjećanja, ja se trudim da ti pišem o Sarajevu svaki dan.

Možda bih trebala da sumiram prethodnu godinu s tobom, da ti ispričam poneke situacije iz kojih sam izašla jača a i neke iz kojih sam slabost gulila sa kože, a možda bih samo trebala da ti kažem kako mi svakoga dana sve više nedostaješ, za svaki prethodni dan i za svaki koji dolazi. Iako, znam da ti to gore vidiš i znaš, pogotovo onda kada provedem noći budna dok svi drugi spavaju. Tada bolu psujem, tada mu prkosim i tada mu kažem da nikada nije bio jači od mene. Ne brini, navikla sam na njegovo podstanarstvo. Navikla sam da nekada za njega platim račune i da ga čak nekad i istjeram, ali vrati se. Ne brini, velike djevojčice znaju kako male stvari stjerati u kut.
Možda bih nekada trebala da pišem priče pune fikcije. One gdje je sve obojeno duginim bojima, gdje su svi likovi pozitivci i gdje je svako mjesto sigurna kuća, ali ne mogu. Ne mogu, jer ponekad postoje i boje koje te zaviju u svoju tamninu i ponekad postoje ljudi koji tim bojama nadodaju veće crnilo. Sigurnih kuća već odavno nema. Sem onih između dvije ruke onoga s kim se obostrano voliš, i s kim se obostrano boriš. Avete ostaviš po strani, i samo ponekad im dopustiš da ti se približe. Do onog zida koji više ne mogu ni preskočiti. A ja sam taj zid postavila evo već tačno godina. I mnogo je ljepše kada na njemu napraviš mala vrata pa možeš da vidiš ko pokušava da ga preskoči, a ko samo stoji pored njega i kaje se što nije s druge strane. No, zid je tu a ja sam ta koja otvara vrata.

Kada bih ti pričala sve što se desilo u prethodnoj godini, tvoja knjiga bi imala i nastavak, ali pošto sam ti obećala da knjiga neće imati nastavak, onda ću ti u kratkim crtama pokušati dočarati Sarajevo koje si napustila. Ne znam je li do mene, ali kao da se ovdje ništa ne mijenja već dulje vrijeme. Samo se ljudi mijenjaju. Tako umjesto prijatelja, dobiješ neprijetelje. Umjesto ruke dobiješ srednji prst. Umjesto riječi dobiješ besplatnu poruku, a umjesto zagrljala dobiješ prazan prostor. Onda i ti postaneš takav, jer više nema svrhe biti neko ko pokušava promijeniti svijet, a on sve okrutniji postaje. Jer, fali poštovanje, fali empatija, fali kolektivizam, fali toplina, fali čar, fali dobrota, fali ljudskost, fali sve ono što praznih ruku možeš da dobiješ i smatraš se bogatim. Fali ono vrijeme kada se osmijeh nije plaćao, niti kada si morao trampiti za njega, fali da ogoljene duše sjedneš i ispričaš se sa nekim bez da zauzvrat dobiješ tipične floskule. I tako, dođeš do vremena kada je mnogo bolje svoju šolju popodnevne kafe piti sam u nekoj zabiti gdje vežeš misli, bez da ti neko cvrkuće izna glave kako je to za propale pisce.
Ja i dalje osluškujem ulice Sarajeva. Mirišem kaldrmu gdje smo kao male trčkarale sa kiflama u ustima, a moja mama nam govorila da trebamo biti dame uvijek. Da se ne zapetljavamo oko nogu prolaznika i da ne vučemo za kapute starije ljude. Da, ako budemo nestašne, nećemo dobiti orah tortu iz Saraja. Onda bismo se nasmijale jedna drugoj, kao znak da do Saraja budemo dobre. Kada bismo ušle u Saraj i pojele tortu, mama bi nam kupila po plastičnu čašicu kukuruza da nahranimo golubove. Mi smo sjedile s njima, a oni nam se skupljali u krilima. Kući bismo došle izderanih štramplica i zapetljanih kosa, ali su kišobrančići lizala uvijek ostajali netaknuti. Znaš, ono mjesto pored Saraja nije više isto. Dobilo je nove pločnike, nema više kaldrme kojom smo gulile cipelice, i meni više nije isto. Sebilj služi samo za slikanje, a golubovi su otputovali. I nije to jedina promjena. Odavno ne viđam stare dede kojima smo voljele mirisati ruke dok bismo ih ljubile, a oni nas milkili po kosama i govorili kako smo slatke sestre.

Znaš, kada tako hodam ulicama koje si voljela, trudim se da zastajem što više ispred mjesta na kojima si bila sretna. Nekada se nasmijem, ne mareći hoću li drugima izgledati kao luđakinja, jer znam da je mjesto gdje sam zastala ono mjesto gdje si voljela njega. Godine prolaze, a ni on ne dolazi u Sarajevo. Čak već dugo vremena nisam čula ništa o njemu. Ne znam ni da li bih voljela da čujem, ne znam ni da li bih voljela da ga vidim. Jer, i onda kada sam ti nosila ružu iz bašte znala sam da je ljubičasto samo mogao donijeti on. Nisam dirala, pustila sam da stoji, jer znam da ti znači. Tebi znači, a mene prokleto boli. Boli, jer nisu vam dali da zalijevate ljubav, da imate djecu, da trčiš s njima poljima Italije. Tamo gdje te je on odveo da živiš s njim, iako nisi tu. Tamo gdje ti je obećao da ćete biti sretni kada stane rat. A tamo gdje ti je prvi puta kupio prsten, otvorio se kafić koji se zove Ayna. Ne znam da li je znak ili ne, ali svaki puta me obuzme neki čudan osjećaj. 38 mi je, i ne znam da li ću ja moći da ti ispunim obećanje.
Decembar je prošao. Nema veze što nije bilo snijega, bio je čaroban. Ja sam se osjećala tako. Jer je on tu. Jer svaki dan čini stvari da se osjećam posebnom i sretnom. Jer je onaj čovjek o kojem sam ti pisala da bih voljela da bude pored mene. Jer je i kap i slap, jer osjeća, jer shvata, jer proživljala sa mnom sve godine koje niko nikada nije. Jer mi je kupio pape, Mico. Zamisli, kupio mi je pape. Da nozi ne bude hladno. Jer je noću grije rukama, jer ljubi tragove metka po tijelu, jer sam mu ono što jesam. Ovakva kakva sam. Bez miraza. Materijalnog. Jer razumije kada plačem, jer zna da mi nedostaješ. Jer gaji djevojčicu u meni. Jer mi ne da da odrastem. Jer me nasmijava kada mi je najmanje do smijeha. Jer ima oči o kojima sam ti pisala da sam sanjala. Njemu nikada nisam taj san ispričala. Jer me drži za ruku svaki puta kada se bojim da ću pasti kada zazimi zima. Jer sam znala da je on taj, onoga dana kada sam se prepala da ću ga izgubiti. Jer znam da ti to vidiš, jer nekad osjetim vjetar čak i onda kada ne puše. I kao da si tu, kao da ti osjetim miris uvojaka, i kao da nikada nisi ni otišla. A jesi. I po milion puta im psujem što su nas razdvojili.

Tvoji su dobro. Još uvijek nekada samo u prolazu požurim pored njih, da ne bih odgovarala na pitanja. Mahnu mi sa prozora, jer ja još nekim čudom kada ulazim u ulaz pogledam da slučajno nisi na prozoru. I ne mogu da zaboravim. Ne mogu da te pustim. Nije to način. Nisam to ja. Svuda si oko mene. Sve ove godine kojima ne dam da mi usade zaborav. Ne mogu da podnesem ljude koji mi govore da trebam da zaboravim, jer ne mogu da zamislim tu riječ. Ne mogu da hodam ulicama i da mi je svejedno kada gledam ljude koji puštaju jedni druge. Ne mogu da razumijem nedostajanje nekoga kome to možeš reći u svakom momentu. Ne želim da prihvatim da se ljudi rastaju zbog sitnica, i puštaju da im inat bude saputnik. Ne mogu da gledam ljude koji se ne bore za nekoga ko je tu. Jer, lako je nekada sujeti pustiti da poploča stepenike ali je mnogo teško kada shvatiš da ćeš kasnije tim stepenicima ići sam, a moliti u sebi da na vrhu postoji neko ko će ti pružiti ruku. Ne mogu, jer sve što imam su osjećanja. Ne mogu jer prokleto volim da volim. Ne mogu, jer te volim.

I tako, po 1228080-ti put samu sebe klepim u glavu i vratim se u stvarnost. Crnu stvarnost u kojoj „moraš“ običnom hodajućem obliku života sa akutnim nedostatkom inteligencije objasniti zašto hramaš. Zašto nemaš ravan stomak. Zašto imaš sala, jelte. Zašto si nenašminkana. Zašto si u trenerci ali naparfemisana. Zašto se nisi udala. Zašto nemaš djece????? Staneš i skontaš da ne trebaš biti stručnjak fjordovskog formata da bi shvatio kako je, sredina u kojoj ja živim, 60% laža i paralaža! Uđem u kuću, uzmem onaj papirić sa početka pisma, i počnem odgovarati na pitanje: Zašto te toliko volim?

Volim te zato što nikada nisi nijednim svojim postupkom umanjila moju ljubav prema tebi. Volim te zato što si mi uvijek znala reći kako voliš kada se utrackam dok jedem sladoled. Volim te zato što si mi na prokletoj livadi milion puta brisala svojim rukavom majice krv sa koljena, jer sam bila trapava, smotana i neobazriva. Volim te zato što ti nije bilo važno kako sam obučena. Jer ti nije bilo važno što ja nemam bicikl, ti si me vozila na svom. Volim te zato što si me i najtužniju znala nasmijati. Volim te zato što si me prvi put baš ti odvela u diskoteku, osamdeset i neke. Volim te što zato što si znala najljepšu pletenicu napraviti, a da mi pritom ne kažeš da je to seljankasto. Volim te zato što i sada dok skidam veš sa štrika imam potrebu da duboko udahnem miris tvoje kose odozgo, kao da si tu. Volim te zato što i dalje tugujem jer ne mogu da te zagrlim i utješim kao onda kada smo bile djeca. Što nismo imale vremena da jedna drugu gledamo kada se udajemo, radujemo koja će uhvatiti bidermajer. Što nismo dočekale da našu djecu zajedno vodimo u šetnju. Volim te zato što i dalje maštam o tome kako ćeš se jednoga dana pojaviti pa ćemo zajedno otići na neko zajedničko putovanje i praviti slike sa našim grimasama. Volim te zato što što svaku noć, već 22 godine, zagrlim jastuk i okrenem se na desnu stranu ostavljajući onaj mali dio kreveta za tebe maštajući o tome da ćeš se, neki čudom, ujutro probuditi pored mene. Volim te zato što me na tebe podsjeća sve. Od šara koje naprave oblaci na sumračnom horizontu, preko mira nedjeljom ujutro pa sve do mirisa dobre hrane. Volim te zato što svaki put pri pomisli na tebe, mojim krikom prepolovim Nebo.

Autor: Azra Fiola

Comments

comments