Danas sam vidjela bačenu dječiju kanticu za vodu. Znate onu sa onim lijevkom, što rupice ima? E, tu! Sjećam se da sam danima mamu molila da mi je kupi, jer sam voljela da sjedim u pijesku i u nju trpam sve što je moglo stati. Komplet tih plastičnih posuda je bio skup, i mama često nije mogla da nam kupi sve što smo tražile. Jer je tata radio sam. Dobila sam je, i čuvala sve do rata kada je negdje bačena zajedno sa svim mojim igračkama. I dan danas mi nedostaju. Nedostaje mi to neko doba kada je bilo dovoljno da ispružiš prst, kažeš „mir, mir – niko nije kriv“ i nastaviš se igrati. Danas se igramo sa ljudskim životima, sa emocijama, sa samim sobom, sa svim što se ne kupuje a mi smatramo igračkama. I niko da pruži prst. Niko da kaže izvini, niko da pogazi ponos, niko da prizna greške. Kako onda da priznamo da smo ljudi? Kako kada smo zaboravili da budemo djeca? Prošle godine sam dobila privjesak pahuljice, danas sam ga stavila jer im se radujem. Da mi šaraju prozore, da mi upadaju u oči, da plešem s njima, da mi se tope na dlanu. Znate li da nijedna pahuljica nema isti oblik? A opet zajedno padaju. Govori li vam to išta? Sjedim pored mokrog portala, slušam kišu kako svira melanholiju i desi se deja vu. Kao da sam već jednom ovdje nekoga čekala.

Nije da ja ne volim zimu, volim… često znam pomisliti da sam ja zima, ali baš nikako ove guste oblake ne mogu da svrstam u onaj dio zime koju ja iščekujem ama baš svake godine. Kažem ja preksinoć drugarici, dok smo kisle, nakisle i prokisle hodale sarajevskim sokacima tražeći neku malu birtijicu da popijemo turski čaj, da mi miriše sve na snijeg. Čudno je to kako ti radno vrijeme kafića ne dozvoljava da u tišini druguješ sa vjetrom i kišom, i ispijaš jednu čašicu svoga omiljenog pića. Pa drugu, treću… dok oči ne posustanu. Dok kapci ne kažu fajront. Volim Sarajevo. Više od ičega. Veže me, grli me i uvijek nalazim mjesta skrivena od svih gdje mogu pobijediti sve svoje tišine i bolove. Da niko ne vidi. Sama, za nekim stolom, bijelim papirom u ruci i nalivperom gdje ostavljam zapisane tragove minulih dana. Volim Sarajevo zbog samo bogde onih dobrih ljudi što nikada svoje ruke nisu ispuštali iz mojih. Pa i onda kada sam čupala jako. Samo zbog njih ovaj grad dobija epitet volšebne.

Sjećam se da sam isto radila i prije desetak godina, kada sam nogama ljubila svaki dio Barcelone, Lisabona, Venecije, Verone, Kana, Nice, Axe-a, Lyona, Menorce, Milana, Zagreba… tražila povezanost nostalgije sa Sarajevom i našla. U Barceloni, u onom gotskom dijelu Vrata Anđela, u taverni koja radi dok konobaru ne počne drugo radno vrijeme, našla sam svoj ćošak tik uz Jukebox i ispijajući friško napravljenu sangriju, a onda bih se pogledom dogovorila sa strancem da otplešemo nekoliko koraka uz „Always“. Bez pretstavljanja i druženja, svak bi otišao na svoju stranu. U Lisabonu je vrijeme uvijek na vašoj strani, a u bilo koje godišnje doba da dođeš bašta će ti ustupiti slobodno mjesto. Trini, Sergio, Samuel i ja bismo onda uz jedan obični „cortado“ i „cana de chocolate“ samo preletjeli sva ta nasmijana lica grada i pravili planove za dalje. Obično bismo dan završavali u Alfami a ja bih se u hotelsku sobu vraćala sa crnilom okolo duše zbog sve te sličnosti sa Sarajevom. Venecija i Verona su lijepe kada je u dvoje i kada zaželiš želju dok diraš Julijinu desnu ruku. Možda se nekada uputim tamo, da s njim u isto vrijeme tu istu ruku dotaknemo. Axe je lijep samo u jesen i u zimu. Nikad nije hladno a pirinejski vjetar ti ostavlja crvene tragove na licu. Axe ima najljepše parkove na svijetu. Vode čak i do dijela Andore, pa imajući cilj prosto zanemariš na prepreke od kilometara. Tu sam ispisala priče koje nisam ponijela sa sobom. Ponijela sam samo onaj jutarnji miris svježih kroasana, pucketanja večernje vatre iz kamina zanemarujući činjenicu da je to jedino mjesto u Evropi gdje u bilo koje godišnje doba noć pada u 18 sati. A noći su tako lijepe. Baš kao ona preksinoć, dok sam gore na vrhu stajala na litici i upijala mirise. Sarajevo ništa ne može zamijeniti. I kada sam van Sarajeva sanjam o Sarajevu, i kada sam u Sarajevu sanjam o Sarajevu.

Vrijedjelo je kisnuti. Vrijedjele su one pjesme što se čula iz daljine: „zar ti ne znaš šta su boli, kad se voli – kad se voli“. Vrijedjela je i ona šetnja u ponoć i kucanje na portale birtijica, a dečko u šanku odmahuje rukum u znak da je završio radno vrijeme i da prosto ne može napraviti tu malu iznimku i nama dvjema napraviti čaj. Mi ćemo onda dalje. Jok, on se smiješi dok ja već totalno pokisla po licu maglovito brišem razmazanu maskaru i smijem se sa drugaricom zbog dvojice prolaznika koji su uporni u tome da idemo sa njima na piće. Koliko direktnosti ima Sarajevo. Koliko neshvaćenosti pri gledanju u lice koje samo kaže da je ovo moja noć i da samo njoj mogu pokloniti svoje prisustvo.

Na kraju smo preletjele sokake Baščaršije do auta, i djetinjasto se jedna drugoj smijale što ova ljepota od grada lagano vuče ka kafanama gdje su na stolu, umjesto čašica, golišave noge djevojčica koje još nisu život shvatile. I onih momaka što vrte ključeve svojih vozilica kao jedini mamac za nepropalu noć u sedmici. Kao jedinu udicu za jeftini zagrljaj bez stiska i par poljubaca za „vidimo se nikada više“. Hvala ipak ne!

Nas dvije biramo kifle iz Imareta, Bijelu tabiju, zvuke sa radia Antena i prokletu numeru: „Stand by me“. Više nismo znale da li pada kiša ili to samo ja zalijevam svoju ljubav dok mi se vraćaju lijepa sjećanja, a vjetar spušta granje istom jačinom kao kada me grli on.

Autor: Azra Fiola

Comments

comments