La Fȇte de l’insignifiance, Milan Kundera

 

Milan Kundera je svoj posljednji roman La Fȇte de l’insignifiance objavio 2013. godine, nakon trinaest godina pauze. Kod nas je izašao 2015. godine u izdanju Biblioteke Izlog, u prijevodu Jasne Šamić pod nazivom Svetkovina beznačajnog  te u izdanju Meandarmedie koji je prevela Vanda Mikšić pod nazivom Praznik beznačajnosti.

Ovo kratko, nefabularno prozno djelo svojevrsni je kolaž života, zapis divovskog promatrača koji stoji izvan vremena i prostora. Zemaljska kugla – ratovi, režimi, ljubavi, seks, nasilje, djetinjstvo tvore slike koje se mijenjaju pred njegovim očima. Duhoviti promatrač je preiskusan da se ičemu čudi, on se smije zajedno s ljudskim minijaturama.

Kunderin novi roman započinje kratkom studijom o žensko tijelu. Alain, jedan od četvorice prijatelja koji su u fokusu djela, razmišlja o tome što se promijenilo da žene hodaju ulicom u kratkim majicama pokazujući pupak. Što se moralo dogoditi da žene više ne zavode muškarce bedrima, grudima ili stražnjicom, dijelovima tijela koji su erotični, drugačiji na svakoj ženi, a pupak, okrugla rupica nasred tijela, ista je na svima? Suvremeni svijet se odriče slobode i individualnosti. Od prisilne uniformiranosti došli smo do svojevoljnog stapanja u bezličnu masu. Pitanje pripadnosti grupi nastavlja se i u sljedećoj sceni u kojoj drugi junak, Ramon, šeta Luksemburškim parkom gdje treba odlučiti hoće li stati u dugački red dosadnih lica koja čekaju da vide Chagallove slike u muzeju ili će ostati šetati parkom. Odlučuje se za park: ljudski rod se činio malobrojnijim i slobodnijim – neki su trčali, ne zato što su žurili, već zato što vole da trče; neki su hodali i lizali sladolede… Pretjeranom izloženošću banalizirali smo i umjetnost i žensko tijelo, time i život.

D’Ardelo, treći od četvorice, razočaran je doktorovom dijagnozom da nema rak. Laže o rezultatima testa jer želi biti u središtu pozornosti. U međuvremenu, negdje na mostu nad Seinom, mlada žena se priprema skočiti, osvrće se, zatim se čuje udaranje u površinu vode. Borbu tijela koje se instinktivno želi spasiti i uma koji ne želi spas prekida pokušaj mladića da je spasi. Žena ne uspijeva spasiti svoju smrt, ali ubija mladića potopivši ga u rijeku. Ispustila ga je tek kad je bila sigurna da je mrtav. U natopljenoj odjeći, bez cipela koje su zapele u mulju rijeke pokušava se vratiti tamo gdje je stala prije odluke da krene u smrt. Kundera nam neće objasniti postupke svojih anti(junaka), ljudski um je ponekad sasvim nedokučiv. Likovi D’Ardela i žene samoubojice neodoljivo podsjećaju na likove iz zbirke Bakakaj Witolda Gomrowicza. S njima dijele apsurd neobjašnjivih postupaka i ironiju postojanja. Pridružuje im se i četvrti prijatelj, Caliban, konobar koji glumi da je Pakistanac i govori izmišljenim jezikom.

Kundera je rođen u Čehoslovačkoj 1929. godine gdje je živio sve do 1975. kada se seli u Francusku. Na svojoj je koži osjetio što se događa onima koji nisu vjerni komunističkoj partiji iz koje su ga dva  puta isključivali, 1950. i 1975. godine. Te je događaje opisao u jednom od svojih najpoznatijih romana Šala, ako se uopće može reći da mu je neki roman poznatiji od drugih. Moje zanimanje za Kunderu započelo je upravo ovim romanom koje se podudarilo sa zanimanjem za Staljinov režim i komunizam uopće. Kundera se u nekoliko genijalnih, grotesknih scena referira na doba pod komunizmom i odnos Staljina i njegovih najbližih suradnika. U Sjećanjima, koje je navodno napisao Nikita Hruščev (iako je on to javno porekao) navodi se anegdota o dvadeset četiri jarebice. Naime, Staljin, strastveni lovac, prepričava svojim podanicima kako je pošao u lov prepješačivši trinaest kilometara. Kad je stigao na cilj na drvetu je ugledao dvadeset četiri jarebice, ali je shvatio da je sa sobom ponio samo dvanaest metaka. Ubije dvanaest jarebica, vrati se kući prešavši opet isti put, uzme još dvanaest metaka, i ubije preostalih dvanaest jarebica. Hruščev tvrdi da se nitko nije nasmijao na ovu anegdotu kad ju je Staljin pričao, samo je Hruščev imao hrabrosti upitati: Ti me stvarno misliš uvjeriti da jarebice nisu pobjegle s drveta?, rekao mu je Hruščev. Da, upravo tako, odgovori mu Staljin, ostale su šćućurene na granama, na istom mjestu gdje sam ih prvi put ugledao. Tu ne završava anegdota, odlazak na zajednički zahod bilo je jedino utočište gdje su mogli bez straha reći da Staljin laže! Barem su mislili da mogu. Staljin nije dijelio zahod s njima, imao je poseban iz kojeg se prišunjao njihovu zahodu i prisluškivao kako ga ogovaraju. Smijao se glasno, ali ga nisu čuli od buke vlastitih glasova. Kroz beznačajne scene svakodnevnog života komunističkog diktatora dobiva se šira slika tog vremena. Nitko nije shvatio da se Staljin šali jer više nitko u njegovom okruženju nije znao što je to šala. I time je, po mom mišljenju, jedan novi i veliki period historije najavio svoj dolazak. Kroz Kunderin roman prolazimo kroz gotovo sve vrste smijeha i uči nas da postoji još jedna vrsta smijeha koji bismo mogli nazvati staljinovski smijeh. Ironija i reference na komunizam nastavljaju se u priči o gradu nekoć zvanom Kӧnigsberg što u njemačkom znači kraljeva gora, a koji je imenovan u čast češkog kralja Otokara II. U Kӧnigsbergu se rodio i umro njemački filozof Immanuel Kant, ali što je Kantovo ime naspram imena Mihaila Kalinjina po kojem je grad kasnije dobio ime?! Staljinov bliski suradnik s problemom inkontinencije zaslužio je da se grad i danas zove po njemu. Kalinjin je svoje govore, kako karikira Kundera,  prekidao svake dvije minute zbog odlaska na zahod, a svaki su put na scenu izlazile plave ruske balerine da zabave publiku. Dvoranom se prolamao gromoglasni pljesak svaki put kad je Kalinjin odlazio i vraćao se sa zahoda. Kad je Staljin govorio nije bilo dopušteno prekidati, dok su ga suradnici slušali, među njima i Kalinjin Staljin je govor otezao sve dok nije bio siguran da se Kalinjin pomokrio. Zašto je Staljin preimenovao Kӧnisberg u Kalinjgrad i zašto je u stoljeću u kojem su se gradovi preimenovali svaki čas Kalinjingrad preživio takva preimenovanja ne znamo, valjda je Kalinjinova slava nadživjela sve ostale.

Kundera je napisao roman koji slavi život, pisac koji danas ima osamdeset šest godina s toliko životnog iskustva govori upravo o divnoj svakodnevnici, apsurdu velikih povijesnih događanja i ponekad neobjašnjivoj ljudskoj prirodi.  Ovo je djelo ujedno i slagalica, drvo života s milijardama pupčanih vrpca koje su naposljetku postale pupak, mali ožiljak, središte svijeta.

Autor: Magdalena Blažević

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Comments

comments