Kulturna baština – selo Uvijeća, drugi pogled

Prije osam godina prvi put sam obišao Uvijeću, selo u trebinjskoj opštini gotovo na samoj granici sa Hrvatskom, u koje i pored nadmorske visine znatno veće od Trebinja, tople mediteranske struje prije donesu proljeće. Pošto je osam godina dug period, sa prijateljima fotografima, Žanom i Jovanom, ponovo sam se uputio na izlet do Uvijeće. Kako nam je automobil “svilen” za stanje ceste koja do tamo vodi, trebalo nam je oko sat vremena oštrijeg hoda do odredišta.

Selo je smješteno u malenu, pitomu udolinu između krševitih brda, sa nešto obradivog zemljišta. Dio njiva je obrađen. Kada, nedavno proširenim, strmim makadamskim putem izađete ponad amfiteatra u kojem je selo, vidjećete par desetaka kuća, gotovo sve pokrivene kamenom pločom, pokrovom tipičnim za Hercegovinu iz nekih prošlih vremena.

Do prošloga rata, Uvijeća je bila gotovo odsječena od ostatka svijeta, bez pravog puta kojim bi se automobilom moglo doći u selo. Makadamski put je probijen tek devedesetih, a proširen nedavno, i to zbog potreba novih gostiju, koji tu povremeno borave.

Ti novi gosti, filmske ekipe Emira Kusturice, povremeno dođu, snime nešto kadrova za potrebe njegovih filmova, i odu. Za sobom su ostavili par objekata koje su u svrhu snimanja malo dotjerali, fugovali zidove, ofarbali prozore, zakačili kandelabre na nekolike kući, snimili što su mislili, i otišli.

U selu, pored filmadžija, poneko i živi. Kada sam dolazio 2007. godine, brojno stanje je bilo: dvoje stalnih, i nekoliko povremenih mještana. Ponadao sam se da će se Uvijeća ogrebati za malo „slave“ koju stiče kao scenografija za Kustine filmove, ali… ovaj put smo upoznali Nikolu Šupljeglava, čija majka me je ugostila prošli put.

Pored njih dvoje, stalni stanovnici Uvijeće su njihovih šest krava, tridesetak ovaca… morke više ne drže, nagrdila ih divlja mačka. Povremeno dođe još par veoma ćutljivih komšija, koji jedva procijede „dobar dan“ ali će žednu djevojku napojiti vodom, neko tu drži pčele, koje su izgleda dobar povod za seoske svađe za to malo naroda koji još održava kuće u ovom hercegovačkom selu koje, osim što je dobra scenografija za Kusturičine filmove, ni po čemu ne odudara od ostalih sela na jugu Hercegovine. Pusto je.

Pusta sela mogu izgledati lijepo samo iz daljine. Ovo nije potpuno pusto, ali su malobrojni mještani dosta napuštenih kuća pretvorili u štale. Ostale im ni kao štale ne trebaju. U jednoj od napuštenih kuća, na spratu zatičemo prostoriju sa ognjištem i dva kamena „kreveta“. Izgleda da je unutra nešto gorilo, pa i pored toga što kuća spolja izgleda relativno očuvano, unutrašnjost izaziva osjećaj tuge pomiješane sa mučninom. Prostorija pored te, koja je vjerovatno služila za spavanje čeljadi, drvenim podom je odvojena od štale koja se nalazi ispod – Jovan mi objašnjava da su spavaonice bivale iznad štala, da bi se toplina koju proizvodi stoka uzdizala do spavaonice – skupa sa mirisima.

Uspijevam da pronađem par zanimljivih arhitektonskih detalja – dimnjake specifične izrade, stare kapije i ograde. Kamene kuće pokrovljene kamenom pločom u kontrastu sa plavetnilom neba i olistalom proljetnom vegetacijom tvore specifičnu, prepoznatljivu kolornu šemu ovog podneblja – sivo, plavo, zeleno. Međutim, opšti utisak kvari sve ostalo.

Iz kuće koju je Kusta odredio i uredio da u filmu glumi kafanu gleda nas par očiju koje nisu Monikine, jer sumnjam da je Nikola Šupljeglav kravu imenovao po čuvenoj glumici. Čim Kusta ode, u „kafanu“ se vrate njeni stari gosti, par krava i jedno srnoliko telence.

Kandelabri okačeni po uglovima kuća ne svijetle. Nemaju ni kome. Priče o valorizaciji hercegovačkih sela kao potencijalnih turističkih destinacija ostaju samo to – prazne priče. U sred sela parkirana je nebo-plava Lada Specijal. Bez tablica. Da li je i ona samo dio kulisa za film – nismo se sjetili da pitamo.

Tekst i fotografije: Igor Dutina

Comments

comments