Tvrdnja da je umjetnost subjektivna izvrsnu potvrdu nalazi u onome što danas nazivamo praistorijska umjetnost. Teško je povjerovati da je praistorijski čovjek sebe uopšte smatrao umjetnikom. Ipak, njegova umjetnost na ovaj ili onaj način traje već više od 30.000 godina, ne samo kroz pronađene materijalne ostatke, nego i kao živa tradicija, pa i uzor i inspiracija mnogim modernim umjetnicima.

Motivacija za stvaranje najranijih umjetničkih djela može se tek djelimično razjasniti. Da li je neka od najranijih figura u obliku životinje nastala od, recimo,  kosti koja je čovjeka svojim oblikom podsjećala na… ribu? Pa je bilo dovoljno otkinuti neki djelić, sastrugati kost tu i tamo, i eto ribe!?! Ne baš prave, žive ribe, nego njene predstave u materijalu, ali ipak… Da li je umjetnik bio zadovoljan svojim djelom? Da li mu je odmah pronašao svrhu, ili ga je negdje „ćušnuo“, zaokupljen svakodnevnim brigama? Na ovakva pitanja teško je dati odgovor koji u sebi na sadrži makar nekoliko „možda“, „vjerovatno“, „pretpostavljam“, „mislim“…

Neosporno,  motivacija je postojala. Postojao je cilj, namjera, svrha, kakva god da bila. A naše „čitanje“ te umjetnosti sa njenom motivacijom baš i nema mnogo veze, jer i ne može da ima, kad je ne znamo. Ili je ne znamo sa sigurnošću.

36727-14128818AF01CD47A58

Stoje tvrdnje da je pećinsko slikarstvo najvjerovatnije (!!!) uslovljeno nekim praktičnim značajem, jer se paleolitski čovjek bavio, gotovo isključivo, zadovoljavanjem elementarnih potreba za skloništem, hranom i produženjem vrste. Dakle, praksom preživljavanja. Ali, da li je zaista prava svrha baš svakog crteža životinje na pećinskim zidovima bila da mu pomognu u lovu? Vjerovatno (!!!) jeste, ali na koji način? Da li je vjerovao da će ulov biti bolji ili izvjesniji ako životinju prethodno „zarobi na zidu“?

„Nacrtam te, na taj te način savladam, pa onda idem da te i zaista savladam, i pojedem“???

A da nije možda (!!!) makar poneki od crteža bio zgodna meta za vježbanje gađanja za nekih dugih kišovitih dana?

Da nije, primjerice, neki praistorijski otac na zidu svog trenutnog staništa crtao životinje da bi pokazao svojoj djeci kako one u prirodi izgledaju, da bi ih nejač lakše prepoznala kada ih vide? Da li je šematizam u crtanju ljudskih figura naspram naturalističkog prikaza životinja uslovljen religioznim tabuima i predrasudama, ili je prosto odraz želje i neophodnosti da se životinje vjerno predstave, dok za realističkim prikazom ljudi jednostavno nije bilo potrebe, jer ljudi ipak znaju kako izgledaju – ljudi (Pa, čemu onda gubljenje vremena na vjerno predstavljanje?)???

Šta god da je u pitanju, naše savremeno „čitanje“ te umjetnosti se ne bazira na njenoj upotrebnoj vrijednosti, tj. na motivu, svrsi, cilju umjetnika, što, uostalom,  važi i za svakog umjetnika ili umjetnika u pokušaju od tih do današnjih vremena. Sjetimo se da je glavni pokretački nagon mnogih kasnijih slikara bio – novac ili lično blagostanje, a da se veličina njihovog djela, mjerena čak i u novcu, teško može dovesti u jasnu vezu sa honorarom koji im je bio isplaćen, ili, još bolje, koji su smatrali da zaslužuju.

Kako danas praviti vrijednosnu razliku između figurina i crteža iz doba paleolita i utilitarnih predmeta karakterističnih za doba neolita? Pogotovo ako sa priličnom sigurnošću tvrdimo da ovi prvi nisu, makar svome tvorcu, bili ništa manje utilitarni, ako ne i više?

11-archeologist

Znamo da je gotovo sva umjetnost starog Egipta imala funkciju koja sa današnjim poimanjem umjetnosti nema nikakve dodirne tačke, pa se ipak u njenom sagledavanju služimo savremenim mjerilima – oči su nam, umovi su nam savremeni. Uopšte, cjelokupna sakralna umjetnost svoje postojanje duguje porivima i težnjama koji su jednako umjetnički koliko i porivi i težnje koje čovjek ima prilikom kuvanja čorbe. A ipak će rijetko ko kuvanje čorbe nazvati umjetnošću.

Zašto je, onda, praistorijska umjetnost – umjetnost? I to veoma živa umjetnost?

Budući da se pod praistorijskim podrazumijeva sve što u određenoj kulturi datira u doba prije pojave pisma ili nekog drugog oblika čuvanja podataka, može se reći da praistorijska umjetnost i danas u jednom od svojih izvornih oblika živi negdje duboko u šumama Amazona. Na žalost po nas a na sreću po amazonska plemena – bez velikog planetarnog odjeka.

Praistorijskom se na određeni način može posmatrati i umjetnost Inka u Južnoj Americi, koja datira od 13. do 16. vijeka po Hristu, kada je došla u dodir sa španskim Konkvistadorima, kao i ona sjevernoameričkih indijanaca, a to su već umjetnosti i kulture koje su ostavile snažan biljeg u civilizacijama koje su ih naslijedile.

Čitav spektar afričkih kultura je skoro do današnjih dana zadržao primitivan karakter koji se čvrsto oslanja na drevno naslijeđe, pogotovo u obrednom i religijskom umjetničkom izrazu, kao i u geometrizmu tako svojstvenom primijenjenoj umjetnosti ranih civilizacija. A taj i takav umjetnički izraz je svojevremeno proizveo snažan refleks u Modiljanijevim skulpturama sa početka 20. vijeka, kao i u mnogim radovima kasnijih stvaralaca.

U praktično neprekidnom trajanju primijenjene umjetnosti koja desetinama hiljada godina više nego uspješno čuva obrasce uspostavljene još u neolitu, a koji su i danas veoma živi, kako u savremenoj industriji nakita tako i u umjetničkoj grnčariji, krije se možda najjači dokaz snage i veličine umjetničkog izraza koji je upravo u svojoj primitivnosti i naivnosti našao čvrst oslonac. Radi se, ipak, o umjetnosti koja je čovjeku poslužila kao oruđe i oružje da postane ono što danas jeste: civilizovano biće.

figure1big

Riječ je o umjetnosti koja je u svome početku bila, iako gotovo izvjesno (!!!) nesvjestan i nevoljan, ipak prvi čovjekov otklon od uobičajene matrice: nađi sklonište, najedi se, pravi djecu (drugo dvoje može i u obrnutom slijedu).

Uvjeren sam da je u stvaranju prvih umjetničkih djela, kao i u mnogim kasnijim slučajevima, ključnu ulogu odigrala dokolica, višak vremena. Tek čovjek koji danas nema „pametnija posla“, da li zbog nevremena, trenutnog obilja u hrani, ili zbog čega god, počeće da razmišlja o tome kako to vrijeme da korisno upotrijebi.

Pa kad već sjedi dokon, uzeće neku kost, onda će je gledati, možda će u njoj prepoznati obrise ribe, otkinuće neki djelić, ostrugati tu i tamo, i pojaviće se pred njim riba! Ne prava riba, nego njena predstava, kojom će možda da biti zadovoljan, a možda i neće. Možda joj nađe neku namjenu, možda pomisli da je to što je prepoznao oblik ribe, i što je uspio da ga poboljša, dotjera, u stvari znak da sutra valja ići do rijeke, pokušati uloviti PRAVU ribu?

Šta ako je sutradan zaista ulovio najveću ribu u svom životu? Da li će početi da razmišlja o tome kako je jedno uzrokovano drugim? Kada sutra napravi novu koštanu ribu, da li će opet krenuti u lov? I šta će da se desi ako opet ulovi veliku ribu? Dobro, a ako je ne ulovi? Da li će pomisliti da je loš učinak u lovu uzrokovan time što je model koji je napravio – loš? Pa pokuša da napravi bolji model ribe?

Da li se u takvim i sličnim razmišljanjima krije korijen prvih vjerovanja? Da li je umjetnost prethodila vjerovanju, religiji, ili je bilo obratno???

Pitanja mogu da se nižu u nedogled, a odgovor, kao i u početku ovog teksta, mora da sadrži mnoge ograde, makar jedno „možda“ i tri „vjerovatno“… i nijedan od odgovora nije na pitanje: šta je tu umjetnost, da li je, ili, zašto je TO umjetnost?

Najprije će biti da naš današnji sud o umjetnosti, subjektivan kakav jedino može da bude, ponajviše zavisi od toga šta nazivamo jedinstvom forme i sadržaja. O kakvom god ljudskom stvaralaštu da govorimo. U tom je smislu praistorijski „umjetnik“ jednako umjetnik koliko i svaki savremeni.

Kakvi god da su nam motivi, kakve god da ciljeve postavljamo pred sebe, htjedosmo li da uz pomoć svoga rada ulovimo ribu, namaknemo koji dinar, ili dostignemo planetarnu slavu – svejedno.

Neko će u pokušaju da osvoji srce žene koju voli, pišući joj pjesmu, postići najviše umjetničko dostignuće. Većina će skliznuti u blato patetike.

Opet, neka će „baraba i probisvijet“, razbijajući glavom čaše u kafani, dosegnuti, pišući na mrljavoj salveti, do poetskog savršenstva, dok će neki drugi, jako inteligentan i nadaren, u istoj toj kafani prosto biti pijan. I izbaciće ga iz kafane, sasvim nečasno.

Neki će se diplomirani slikar domoći republičke stipendije, gradska skupština će mu dodijeliti atelje u centru grada, predavaće na likovnoj akademiji, biće član gradskog ili opštinskog ili kojeg već odbora za kulturu, a za to vrijeme neće napraviti nijednu sliku vrijednu pažnje, to jest, neće napraviti nijednu sliku. Neće imati vremena. Društvene obaveze, porodica, pijaca, kladionica…

I neće ga biti stid što je tamo neki pećinski čovjek, nepismen, gladan, glup i tup, koji je jednog dokonog dana prebirao po kostima, ugledao jednu kost koja ga je podsjetila na ribu, negdje otkinuo neki dio, negdje malo sastrugao, i u jednom trenutku bio zadovoljan, ili možda i nije, izgledom te kosti/ribe, ostavio daleko veći trag u umjetnosti nego što će on – ikad.

Autor: Igor Dutina

Comments

comments