Vijećali smo, vijećali i vijećali. Na kraju smo se, kao, dogovorili koliko će koštati ulaznice za ovaj naš “Kao” Festival. I kao u svakom dogovoru, bilo je različitih mišljenja. Najmanje smo se sporili oko toga koliko mi smatramo da vrijede same predstave. Organizacija, koordinacija, prostor, glumci, putni troškovi, smještaj, ishrana, tehnika, naš trud i energija, podrška svih dobrih ljudi, preduzeća i ustanova koje nam je teško da nazovemo sponzorima jer ih prije svega doživljavamo kao prijatelje umjetnosti…

Neki od nas su bili tvrđi, neki mekši u odbrani stava da kultura i umjetnost imaju cijenu i moraju koštati. Koga? Pa, svakako društvo u cjelini na prvom mjestu, ali i pojedinca, svakog onog koji poželi da baštini koristi koje su mu pružene kroz svaku djelatnost koja oplemenjuje ono što nam je valjda najbitnije: dušu. Sad se, naravno, napenalio citat, čini mi se, Vinstona Čerčila na ovu temu, ali ću ga namjerno preskočiti.

Mnogi smatraju da je neukusno porediti, na bilo koji način, zadovoljenje egzistencijalnih potreba i onih naših prohtjeva koji se po prirodi stvari guraju u sfere “uživanja”, zaboravljajući da se i u sitosti, toploti, osjećaju sigurnosti – i te kako uživa. Hajde da to poređenje onda i preskočimo: kultura možda (mada ja tako ne mislim) dolazi na red tek kada se napune stomaci. U redu.

Evo, pravimo pozorišni festival, možda ne pravi nego “Kao Festival”. Za publiku kojoj su stomaci puni, uglavnom, svakog dana. U gradu od 30.000 stanovnika. Za tri dana, četiri predstave. Nakon posljednje, nadamo se, biće i koktel. Vino, i to najbolje, a možda i nešto na čačkalicu. Broj mjesta veoma ograničen. Od 30 do 50 posjetilaca po predstavi, u zavisnosti od prostora u kojem će biti igrane. Profesionalni glumci. Muzej Hercegovine.

Šta mislite, kol’ko para?

Comments

comments