„… moje je sjećanje , gospodine, poput odlagališta otpada“

Borhes

U većini društava žene su te koje prenose sjećanja, većinom usmenim putem, zabavnim i poučnim pričama, usmenim predanjima, između ostalog prenoseći i mit o zajedničkom porijeklu. Također, u svim tim sjećanjima glavni junak je muškarac, a žena (sestra, majka, vjerna ljuba, kraljica, božica, vila), je samo prateći element koji još više potvrđuje njegovo junaštvo, izdržljivost, hrabrost, muškost. U ovom kontekstu Nira Juval-Dejvis govori o ulozi žena kao simboličkih čuvarica granica (nacije) i utjelovljenja kolektiviteta koji one istovremeno kulturno reprodukuju,  te da je to dimenzija njihovog života koja je ključna za njihov međusobni odnos i odnos prema muškarcima i djeci, kao i rasprava o pitanju žena koje „poštuju tradiciju“ a nalaze se u centru većine savremenih nacionalističkih borbi. Žene su kao i muškarci članice odeđenog kolektiviteta, ali uvijek postoje specifična pravila koja se odnose na žene kao žene. Uprkos činjenici da su u spolno/rodnom sistemu njihovog društva muškarci skoro uvijek dominantni, žene nisu tek pasivne žrtve i posmatračice ili objekti ideologija.

„…Često se starijim ženama daje uloga kulturne reprodukcije nacije tj. nositeljica sjećanja, one određuju šta je „dolično“ ponašanje, a često i šta je tradicija, tako da su vrlo često glavni izvor društvene moći koja se daje ženama. One su te koje će pomoći da se neka tradicija/pamćenje uspostavi i njeguje u jednom društvu i društvenom kontekstu.“1

Postavlja se pitanje da li u takvom poretku žene uopšte postoje u kolektivnim sjećanjima i kako se „vide“?

Šta je sjećanje? Pjer Nora kaže da kada bi sjećanja uistinu oživjela mjesta pamćenja bi bila beskorisna. Mjesta pamćenja su ostaci, krajnji oblik komemorativne svijesti unutar istorije, koja priziva prošlost i ono što ne poznaje.2

Džon R. Gilis kaže da su pamćenje i identitet dva najčešće korištena izraza u savremenom javnom i privatnom diskursu, mada je njihov status „ključnih riječi“ relativno nov. Pojam identiteta popularizao je Erik Erikson kasnih pedesetih godina XX stoljeća u vezi sa idividualnim poimanjem sebstva. Nakon toga identitet je dobio širok raspon značenja i postao je jedna od često upotrebljavanih riječi, a i pojam pamćenja je izgubio precizno značenje i to proporcionalno stepenu njegovog korištenja. Paralelna upotreba ova dva pojma upućuje na činjenicu da ideja identiteta ovisi o ideji pamćenja i obrnuto. Centralni dio svakog individualnog ili grupnog identiteta, osjećaj nepromjenjivosti kroz vrijeme i prostor, odražava se pamćenjem. Za sjećanje kažemo da je nešto što se treba vratiti, a identitet je nešto što se može izgubiti ili pronaći.

Pjer Nora navodi tri vrste pamćenja :

Arhivsko sjećanje,
Pamćenje – dužnost,
Pamćenje – distanca.
Pamćenje je po prirodi višestruko, razdijeljeno, kolektivno, pluralno i idividualizirano, ukorjenjuje se u konkretnom, u prostoru, činu, slici i predmetu. Istorija se veže samo uz vremenske kontinuitete, evolucije i odnose među stvarima. Pamćenje je apsolutno, a istorija poznaje samo ono relativno. Potreba za pamćenjem je potreba za poviješću. O pamćenu se toliko govori upravo zato što ga više nema, a komemoracije ili evociranje uspomena služe da bi se obnovilo sjećanje, one su inače „izum“ XIX stoljeća i služile su kao „opijum za široke narodne mase“, ali ne i kao sjećanja na narod.

„Budući da se mislilo da žene više pripadaju prošlosti one su na različite načine (obično neplaćene) služile kao čuvarice i utjeloviteljice sećanja. … U nacionalnoj komemoraciji njihova uloga je bila alegorijska. Ženski lik slobode u Francuskoj i SAD-u je postao simbol nacionalnog identiteta, ali je povijest stvarnih žena zaboravljena. U starim režimima pamtile su se slavne kraljice, ali u novim demokracijama čak i kraljica Viktorija je komemorirana primarno kao žena i majka, a ne kao politička figura. Stvaranje nacionalnih praznika za Majčin dan u SAD-u i Dan žena u Evropi uoči I svjetskog rata samo je potcrtalo rodnu dimenziju nacionalne komemorativne prakse jer se žene nije pamtilo zbog onoga što su stvorile, već zato što su postojale. Radnici, etničke manjine, mladi i žene dobivali su pristup nacionalnim sjećanjima još sporije no što ih se primalo u nacionalne i obrazovne institucije. … Žene i manjine često služe kao simboli „izgubljene“ prošlosti, nostalgično shvaćene i romantično konstruirane, ali njihove se stvarne živote vrlo spremno zaboravlja.3“

Mjesta pamćenja su se pojavila zato što u našem društvu nema više tradicije.

Tu se postavljaju još dva pitanja: Šta je tradicija i kako se danas čuva ili kreira tradicija? Navodim neke pimjere izmišljanja tradicije i mijenjanja tradicije:

Kela Memb – tradicija farbanje svinja i hauba automobila crvenim okerom u Africi . Ova „tradicija“ je nastala iz pradavnog rituala bojenja svinja koji je služio da bi se od svinja otjerali zli duhovi, pospješio bolji rast i napredak. Sa modernizacijom i urbanizacijom tehnologija je došla i do afričkih sela, a sa tehnologijom i automobili. Vlasnici su počeli haube automobila farbati crvenim okerom da im neko ne bi „urekao“ vozila, da se manje kvari itd..
Čipkarenje – kako je mogla izumrijeti čipkarska tradicija u Poljskoj, a spasilo ju je čipkarenje novog proizvoda – tanga gaćica. U jednom dijelu ruralne Poljske specifična vrsta čipkarenja je bila tradicionalni zanat kojim su se bavile žene i tako zarađivale novac. UNESCO je prepoznao njihov ručni rad kao tradiciju koja izumire i dugi niz godina su dobijale određenu novčanu potporu. Mlade djevojke i žene su izrađivale različite predmete za kućanstvo, zavjese, stolnjake i različite ukrase, čak je jedan stolnjak naručila Britanska kraljica. Njihovi radovi su bilo vrlo cijenjeni i skupi, tako da se od njih moglo dobro živjeti. Sa padom socijalizma i njihov mali obrt je propao, tržište su okupirali jeftini kineski proizvodi. Nakon izvjesnog vremena čipkarke su shvatile da moraju početi raditi na novom proizvidu. Počele su istim tradicionalnim metodama i oblicima čipkariti tanga-gaćice, prodaja je krenula i napokon su opet počele zarađivati. Međutim dotadašnja novčana potpora im je ukinuta „zato što tanga-gaćice nisu njihov tradicionalni, autohtoni proizvod“.4
Izmišljanje tradicije označava skupinu praksi ritualne ili simboličke prirode, kojima u načelu upravljaju javno ili prećutno uspostavljena pravila, a koje imaju za cilj da usade određene vrijednosti i norme ponašanja. Cilj i značenje tradicija (makar one bile i izmišljene) je nepromjenjivost. Izmišljanje tradicije je proces koji karakteriše pozivanje na prošlost, makar to bilo kroz nenametljivo ponavljanje. Nove tradicije se izmišljaju zato što stare tradicije nisu više upotrebljive. Izmišljene tradicije iznimno su bitne za poređenje mlade povijesne inovacije, nacije, sa njoj srodnim fenomenima: nacionalizmom, nacionalnom državom, nacionalnim simbolima, nacionalnom poviješću i sl. Po Hobsbaumu, gdje stare tradicije žive ne treba ih oživljavati i izmišljati, a sposobnost prilagođavanja pravih tradicija ne smije se pobrkati sa „izmišljanjem tradicije“.

Izmišljene tradicije mogu se svrstati u tri tipa koja se poklapaju:

One koje uspostavljaju ili simbolišu društvenu koheziju ili pripadnost grupama, stvarnim ili vještačkim zajednicama,
One koje uspostavljaju ili legitimiraju institucije, status ili odnose autoriteta,
One čija je osnovna svrha socijalizacija, utemeljivanje uvjerenja, sistema vrijednosti i pravila ponašanja.5
Postoje velike razlike između starih i izmišljenih praksi. Stare su bile specifične i strogo obavezujuće socijalne prakse, dok su izmišljene bile nespecifične i neodređene u pogledu vrijednosti, prava i dužnosti koje su usađivale članovima grupe. Tako, recimo, većina prilika kada ljudi postaju svjesni svoga državljanstva i nacionalnog identiteta vezana je za simbole i poluritualne prakse ( npr. izbori ili nastup reprzentacije neke države), a najveći dio njihove istorije je nov i uglavnom izmišljen: zastave, ceremonije, slike, himna (tipičan primjer izmišljanja su zastava i himna BiH). Koncept teritorijalnih država trenutno standardnog tipa jedva da je postajao prije sto godina u nekim regijama Evrope i Azije, a za njega nije ni postojala mogućnost prije I svjetskog rata. Standardni nacionalni jezici, koji se uče u školama, a kojima piše i govori sasvim mala elita uglavnom su konstrukti kratkog razdoblja.

Jedan od primjera (ne)prikazivanja žene u sjećanjima i reinterpretacija istorije je i pripovijetka Ćamila Sijarića –Todora. Pripovijetka je smještena na lokalno područje u vrijeme II svjetskog rata, mada se uz određene preinake može smjestiti u bilo koji nacionalni kolektiv za vrijeme bilo koga oružanog sukoba.

Mlada djevojka, najljepša u selu, nabacuje ćebe na Njemački tenk i tako ga onesposobi, da Parizani mogu pobjeći iz sela. Nijemci je hvataju i u vlastitoj kući siluju, za to vrijeme njen otac Radul im kao priprema ručak. Kada je voda proključala on je sipa na Nijemce, oni ga ubijaju i u tom metežu Todora uspije pobjeći. Poslije izvjesnog vemena Todora shvata da je trudna, više ne izlazi iz kuće, selo je se odriče, nijemo. Rađa se „Švapče“, ne prijavljuje ga, niti mu daje ime, a onako za sebe, zove ga Radul. U međuvremenu prestaje rat. Todoru obilazi samo pisar, a nakon izvjesnog vremena stiže i klesar koji treba Radulu da napravi bistu, on je posjećuje i priča sa Todorom. U proljeće joj, nakon bolesti, umire dijete, ona ga sama bez ceremonije i sanduka ukopa u koritu. Ubrzo nakon toga nestaje iz sela, a malo zatim nestaje i pisar. Iza pisara ostaje gomila papira u kojima je opisao sve seljane, ša su radili i kako su se ponašali za vrijeme i nakon rata. Seljani, ljuti, spale sve papire, ostaju samo oni na kojima piše Todora. Radoznali, čitaju i saznaju da je klesar došao po Todoru i odveo je iz sela, a da su oni bešćutni i zli. Pale i te papire. Početkom ljeta klesar dolazi u selo sa gotovom bistom, cijelo selo je uzbuđeno, spremaju se govori, muzika, zastave, kada skidoše platno sa biste ukaza se Todorina glava. …

Ko je heroj? Ko je žrtva? Kome dići spomenik? Koga se sjećati? Iz ovoga zaključujemo da je i heroj i žrtva muškarac i da se njega treba sjećati i podići mu spomenik. Todora je nebitna , kolateralna žrtva. Zašto da se sjećamo jedne žene? Zašto da njoj dižemo spomenik? Istoriju svakako pišu muškarci, žene se pojavljuju kao muze, čiste, nevine, neokaljane. Lijepa Helena – dobra, vjerna, čedna, poštena, dugi niz godina čeka Odiseja; Kosovka Djevojka – pomaže neznanom srpskom junaku na bojnom polju, samo ime govori „djevojka“, opet lijepa, nevina, čedna, poštena, patriotkinja; Dora d’ Istrija (Eleni Dhirka) – Albanka, kapetanica, hrabra, neustrašiva, više mitska nego stvarna, više epska nego realna, malo znana stvarna istorijska ličnost; Jeanne d’Arc – Francuskinja, mlada, nevina i naivna, patriotkinja, požrtvovana. Sve ove junakinje, bilo mitske bilo stvarne, imaju iste djevičanske osobine koje se traže od „prave žene“: čistoću, nevinost, vjernost, požrvovanost itd. A Todora? Silovana, obeščašćena, ne ona već njen narod, njen otac, njeno selo.

„Žene koje ostaju u selu, lako postaju žrtve silovanja neprijateljskih vojnika, Ženevska konferencija definiše silovanje kao „zločin protiv časti“ a ne kao način mučenja, pri tom se misli na „čast“ muškarca i zajednice , a ne nužno na čast samih žena, to je promijenjeno tek nakon konferencije u Beču 1994.g. … iako je silovanje u ratu krajnji primjer njegovog rodno specifičnog djelovanja, najstrašnije iskustvo za žene u ratu nije silovanje nego gubitak svega onoga na čemu se njihov prošli život temeljio. Međutim u slučaju silovanja u kojima su žene zatrudnjele posljedice mogu biti kudikamo teže jer, paradoksalno je, kada se dozna za trudnoću, žene mogu zbog tradicionalnog shvatanja časti i sramote izgubiti poštovanje i podršku preživjele obitelji i zajednice. I iz tog se razloga pretežna većina prijavljenih slučajeva sustavnog silovanja odnosi na udovice i neudane žene, jer udane žesto često odluče zadržati to iskustvo za sebe.“6

I samo to su suseljani upamtili, a hrabrost nje, jedine, dok baca ćebe na Njemački tenk, to su zaboravili. Da je tom prilikom poginula, to bi bilo dobro, ali zarobljena i silovana, e to na valja, jer dobra žena je mrtva žena.

Istorija većinu od tih epizoda nije zabilježila. Sjećanje Zage Umićević zabilježena 1977.g. su vjerna, ali ipak (za moj ukus) romantizovana. Možda je to od nje tražio priređivač, a možda vrijeme /sistem u kojem je živjela. Čitajući njena sjećanja zapitala sam se zašto je trebalo 35 godina da se knjiga objavi? Zaga navodi:

„Gotovo stalno najmanje polovinu članova Partije i SKOJ-a sačinjavale su žene. … Kasnije sam od preživjelih uhapšenika čula da se na policiji herojski držala. Ubijena je u zatvoru (o Zdravoj Korda). … Mnoge od njih postale su sanitetski referenti ili zdravstveni i politički radnici u pozadini. Mnoge su od ovih djevojaka ostavile svoje mlade živote spašavajući ranjene drugove (o 24 djevoke koje su završile sanitetski kurs i kasnije otišle u partizane). … kuriri su bili uglavnom žene… pored nabrojanih drugarica, ovdje je djelovala čitava plejada anonimnih junaka-žena, koje su, najčešće pod zarom, obavljale kurirske funkcije, prikupljale hranu, odjeću, oružje, pripremale stanove za ilegalce, kuvale i nosile zatvorenicima.“7

Nakon II svjetskog rata sjećanje na te žene se bar donekle njegovalo, ulice, trgovi, javne ustanove fabrike su nosile imena žena borkinja. Ali, analiza koju je uradila Fondacija Cure 2008.g. navodi da samo 1,54% naziva ulica nosi ženska imena, imena borkinja iz NOP-a su zamijenjena (9 imena) imenima pjesnikinja i slikarica. Nažalost, danas samo dvije ulice (Atife Karalić i Sestara Elčić) i jedan most ( Suade Dilberović i Olge Sučić) nose naziv po ženama koje su dale život za vrijeme agresije na BiH 1992-1996. tj. žena kojih „bi se vrijedilo sjećati“, a onih devet odlikovanih Zlatnih ljiljana Armije BiH nema, kao da nikada nisu ni postojale (podaci za Sarajevo). Vrlo slični podaci vezani za brisanje imena iz NOB-a su i za Beograd o čemu je istraživački rad pisala Nataša Govedarica „Sećanja u Srbiji 1991-2011.g. Zemlja nesigurne prošlosti“8

Šta nam ovo govori? Da su samo podobne i „pokorne“ ostale i da su one „narodne“ koje su bile u NOB-u ili ne daj Bože međunarodne aktivistice (Indira Gandi i Klara Cetkin) , a nisu nikome znakovno-etnički pripadale, izbrisane. Za žene koje su toliko doprinijele u II svjetskom ratu neće biti spomenika. Njima je dodijeljena uloga žalovateljica. Žene su te koje trebaju da pamte muškarce, dok je njihov doprinos uglavnom u kontekstu žrtve, tradicionalne ženske uloga koja je samo osnažila rodne stereotipe. Padom komunizma prestale su komemoracije i sjećanja, dominantna politika u regionu je izrazito etnocentrična. U našim sjećanjima trebaju biti samo „naše žene“, koje su se zalagale za „našu stvar“, a to što niko nema pojma ko su te žene bile (a stanuje u ulici koja nosi njeno ime) i što nema ploče sa biografijom ispod naziva ulice, više nije bitno. Od vremena kada su na nadgobnim pločama počela da se ispisuju imena i slike one nisu služile pokojnicima već živima. Prolaznik glasno izgovara ime mrtvog , čime ga vraća u kolektivno sjećanje, zato se groblja nalaze pored puta, a tekst i slika su namijenjeni čitaocu.9

U „Sjećanjima žena na život u socijalizmu“ čitamo da su u to vrijeme žene izjednačene sa muškarcima pred zakonom, imaju pravo na obrazovanje i zapošljavanje, stiču ekonomsku samostalnost i veću autonomiju. Društvo je ženi zadržalo njenu spolnu ulogu koja se morala uskladiti sa novom ulogom radnice i samoupravljačice. Majka je obavljala kućanske poslove a otac, glava kuće, je vlasnik imovine i tvorac pravila ponašanja u porodici. Ocu je dopuštena ljubomora, koja može biti usmjerena prema supruzi ali i prema kćeri, a vezana je za njihov izlazak u javnost. Majci nisu dopušteni emocionalni „ispadi“ jer ona, za razliku od oca, „nije bez grijeha“. Otac se idealizuje jer više boravi van kuće, a njegov rad se smatra vrijednijim od majčinog.

Patrijarhat je očit, polazi od figure muškog autoriteta u porodici, preko niza postupaka kojima se pothranjuje, sluša i kome se služi. Podjela kućnih poslova sa mužem je nemoguća zbog čvrsto ukorijenjenih uloga prema kojoj žena obavlja većinu kućnih poslova iako je zaposlena. Ta patrijarhalna podjela poslova za ženu postaje još teža kada se rode djeca. AFŽ je poticao žene da se prilagode novim uslovima modernizacije, na samostalnost i nezavisnost, ali su žene, zapravo, samo bile podupirane u održavanju svojih tradicionalnih uloga majki i čuvarica obitelji. Novi socijalistički poredak izjednačio je radnice i radnike u plaći, ali je i dalje podržavao podjelu profesije na muške i ženske poslove, s tim da su se žene pretežno zadržavale na ženskim službeničkim poslovima koji su bili manje plaćeni.

Sjećanja postsocijalističkih žena se ne razlikuje mnogo od sjećanja žena koje su živjele u socijalizmu. Rodne uloge/podjele u porodici su ostale skoro iste s tim da se sada jedna određena grupa žena isticala po visini svojih plaća i po tome da se više putovalo u inostranstvo. Razlika je također postojala u proslavljanju nacionalnih/narodnih praznika. Kasnih 70-ih godina razdoblje nacionalne komemoracije jasno se približava kraju. Novim generacijama je predato bogatstvo spomenika, praznika, grobalja, muzeja i arhiva koji (u svijetu, ali ne i kod nas) funkcionišu do danas. Nakon 90-ih godina skoro svi praznici koji su se prije obilježavali sada su nestali, a uvedeni su novi nacionalno/vjersko/nacionalistički. Tranzicija-poratno vrijeme definiše ženu-žrtvu kao „ideal“. Ona je siromašna, paćenica, izbjeglica, udovica, samohrana majka, takvom je prikazuju i svi strani mediji koji izvještavaju sa ovih područja u vrijeme sukoba i odmah nakon njih. Majke Srebrenice, Žene žrtve rata, Majke ubijene djece Sarajeva, političari eksploatišu u svoje svrhe kada god im je potrebno i koliko im je potrebno u „prigodnim“ situacija, neposredno prije izbora ili ako neki visoki dužnosnik dolazi u posjetu. Inače su nevidljive kao i ostale njihove sugrađanke koje žive prosječnim životom.

Darko Karačić „Politike sjećanja u BiH nakon 1990.g.: Sjećanje na ulogu partizana u II svjetskom ratu od promoviranja zajedništva do kreiranja podjela“ i Tamara Banjeglav „Promjene u službenim politikama sjećanja u Hrvatskoj od 1990.g. do danas“10 u svojim istraživanjima navode da „ … pad socijalističkog režima, podjela SFRJ, proglašenje nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, i rat 1992-1995. su bile najvažnije promjene u političkom i društvenom kontekstu zbog kojih je narativ o partizanskoj borbi gubio na važnosti. Promjenom politike sjećanja kreirani su narativi kojima su se promovisale podjele među stanovništvom BiH (Karačić), … raspadom SFRJ i promjenom vlasti, u Hrvatskoj se pojavila potreba za stvaranjem novih, službenih, politika sjećanja i zaboravljanja i redefinisanja prošlosti… Iz tog su se razloga dogodile mnoge promjene u komemorativnim praksama i službenim politikama sjećanja (Banjeglav)“. Čini mi se da je postsocijalizam, ponekad i nasilno, zaboravljao socijalizam. Posebnu pažnju usmjeravam ka nasilju koje se najbolje odražavalo u sistematskom uništavanju spomenika iz NOB-a i vjerskih objekata drugih konfesija. Kritičari tvrde da tradicionalna mjesta pamćenja obeshrabruju bavljenje prošlošću i potiču zaborav, a ne pamćenje.11 Karačić navodi primjere zapuštanja partizanskog Spomen groblja u Mostaru, uništavanje spomenika na Makljenu i redefinisanje (u muzeju se zajedno nalaze eksponati iz perioda 1941-1944. i 1992-1995.) spomenika na Mrakovici. Banjeglav navodi obnovljene spomenike na mnogim lokacijama u Hrvatskoj gdje su npr. zajedno na jednoj tabli ustaše, partizani, domobrani i borci iz Domovinskog rata, ili na drugom mjestu stoje dvije paralelne ploče između kojih je ogroman križ, na jednoj su imena poginulih iz NOB-e, a na drugoj imena iz Domovinskog rata. Do uništavanja je došlo namjerno jer je mnogim ljudima teško pamtiti bez pristupa uspomenama, slikama i fizičkim mjestima koja služe opredmećivanju njihovog sjećanja. Tako, sve što je uništeno, kao da nije ni postojalo. Čega nema, ne treba se ni sjećati.

U transnacionalnom svijetu kapitalizma ranog XXI stoljeća, sve veći broj ljudi je prisiljen snalaziti se sa višestrukim identitetima i sjećanjima, dok se kreće sa jednog mjesta na drugo. Među nacijama nastalim iz revolucije, kakvih je danas dosta u Evropi, Aziji i Africi, postoji određena doza nesigusnosti vezanih za sjećanja. Zadatak je pronaći „korisne“ prošlosti koje bi mogle poslužiti novim heterogenim grupama, aktivnim na nacionalnoj i inernacionalnoj sceni: seksualnim i etničkim manjinama, ženama, mladima i desecima novih nacija i etničkih grupa koje su stekle status suverenosti.

Sposobnost savladavanja višestruke pošlosti u teškom je iskušenju, i samo vrijeme će prosuditi hoće li društva biti u stanju tolerisati raznolikosti s kojima su sada suočena. Također se treba suočiti sa desakralizacijom nacionalne države te napraviti sekularnu reformaciju. Za one koji „nacionalnu baštinu“ posmaraju kao „sveti tekst“, demokratizacija sjećanja identična je kulturnom samoubistvu, dotle će drugi koji zagovaraju pokret za „proizvodnju zaborava“ i reviziju tradicionalnog nastavnog programa (koja je neophodna) doživljavati kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Stari praznici i spomenici izgubili su mnogo od svoje komemorativne snage, kao i od svoje moći stvaranja i održavanja jedne, drugačije , vizije prošlosi, no oni trebaju ostati kao svjedoci vremena i mjesta na kojima grupe sa vrlo različitim sjećanjima na iste događaje, mogu komunicirati, međusobno se poštivati i pregovarati o svojim razlikama. U ovom teškom i konfliktnom razdoblju tranzicije, demokratska društva trebaju objavljivati a ne privatizovati sjećanja i identitete svih svojih grupa, kako bi svako upoznao i poštivao prošlost drugih, te tako bolje razumjeti ono što nas dijeli kao i ono što nas ujedinjuje.

Autor: mr Saša Knežević

 

1 Nira Yuval-Davis,Rod i nacija,Ženska infoteka,Zagreb, 2004.g.

2 Pierre Nora, Između pamćenja i historije. Problematika mjesta,

3 Džon R. Gils, Pamćenje i identitet,

4 Primjeri sa predavanja prof. dr. Waldemar Kuligowski (Univerzitet “Adam Mickjevič“ u Poznanju -Republika Poljska) “Šta će nam tradicija? koje je održano u prostorijama CIPS-a Univerziteta u Sarajevu 23.11.2011.g.

5Eric Hobsbawm, Izmišljanje tradicije,

6 Nira Yuval-Davis,Rod i nacija,Ženska infoteka,Zagreb, 2004.g.

7Žene BiH u NOB-u 1941-945.g. Svjetlost,Sarajevo,1977.g.

8 Abstrakt istraživačkog rada nastalog u okviru projekta Regionalni istraživački forum o tranzicijskoj pravdi.Kako se sjećamo?, ACIPS i FES, predstavljen u Sarajevu na konferenciji, 15.12.2011.g.

9 Svetlana Slapšak,predavanja, CIPS, Sarajevo, 05.03.2011.g.

10 Abstrakt istraživačkog rada nastalog u okviru projekta Regionalni istraživački forum o tranzicijskoj pravdi.Kako se sjećamo?, ACIPS i FES, predstavljen u Sarajevu na konferenciji, 15.12.2011.g.

11 John R. Gillis: Pamćenje i identitet

Comments

comments