Kako smo od socijalizma došli do multikulturalizma?

Socijalizam

U Jugoslaviji postoji svijest o istoriji feminizma dugoj barem 30 godina – koliko je proteklo od ključnog feminističkog skupa održanog 1978. godine u Beogradu pod nazivom “Drug-ca žena: žensko pitanje – novi pristup” pod programskim vodstvom Dunje Blažević i Žarane Papić. Novi pristup označio je nekoliko početaka – bio je to početak javnih polemika o ženskom pitanju i ravnopravnosti, početak feminističkog aktivizma, kao i početak važnog dijaloga sa zapadnoevropskim feministkinjama. Pratilo ga je iste godine osnivanje sekcije Žena i društvo pri Sociološkom društvu Hrvatske kroz koju je prošao veliki broj teoretičarki, naučnica, aktivistkinja i političarki srednje do starije generacije koje se feminizmom i/ili rodnom ravnopravnošću profesionalno ili životno bave i danas.

Jugoslavenski izuzetak u ranoj pojavi drugog feminističkog vala još uvijek izaziva čuđenje među današnjim slovačkim, rumunskim i bugarskim feministkinjama u čijim socijalističkim sistemima profeminističkih, reformskih socijalističkih rodnih politika koje bi omogućile ranu pojavu feminizma nije ni bilo. U Jugoslaviji je još od 1930-ih godina i infiltracije skojevki u građanske feminističke organizacije, postojao dinamičan suodnos komunističkog i feminističkog društvenog djelovanja usmjerenog ka ženskoj emancipaciji. Lidia Sklevicki u svojim studijama je pokazala kako je AFŽ, po njezinoj tipologiji tip heteronomnog ženskog organiziovanja, u prvoj godini postojanja pokazivala odlike samostalne organizacije, da bi poslije ipak bila organizacijski podvrgnuta lokalnim narodnooslobodilačkim odborima i stavljena pod kontrolu KPJ.

Sklevicki zaključuje kako je u posljeratnim godinama AFŽ-u, odnosno njezinoj nasljednici Konferenciji za društvenu aktivnost žena, „dodijeljena uloga ispostave države nadležne za žene”. Tako je „žensko pitanje” u socijalizmu odnosno marksizmu kao „naučno-teorijskoj osnovi praktične djelatnosti komunista” postalo politički marginalan, ali ipak sistemom predviđen i finansiran pododjeljak birokratski organizovane socijalističke samoupravne države, a samim tim i naučne politike. Dvije godine prije kultne feminističke konferencije prvi put se, zatvoreno za javnost, raspravlja o feminizmu 1976. godine u Portorožu, na konferenciji koju nakon 1975. – Međunarodne godine žena, organizuju marksistički centri Slovenije i Hrvatske. Ona je bila moguća zbog već uspostavljeneg prostora rasprave i razmjene teorijskih i stručnih promišljanja. Na osnovu ovoga možemo reći da je emancipacija žena u socijalističkoj Jugoslaviji (jednakost pred zakonom, ukidanje zakonskih diskriminacija, porast zaposlenosti i nivoa obrazovanja, veća reproduktivna prava) rezultat „ženske politike” koju su formulirali AFŽ i KDAŽ i opšteg modernizacijskog procesa.

Balkanizacija, postsocijalizam

Balkanizacija je termin koji se uvodi krajem XIX i početkom XX st. i služi za određivanje karakteristika niza događaja i odnosa između država na Balkanu, a kasnije postaje sinonim za etničke sukobe. Pojam balkanizacija objašnjava savremena balkanska zbivanja kroz koja je nastavljen proces daljeg usitnjavanja i podjele na temelju izraženih nacionalnih proturječja i geopolitičkih interesa unutrašnjih i vanjskih aktera ovog procesa. Religija i nacionalna pripadnost su usko povezani na ovom prostoru ali se vjerski, jezički i etnički kriteriji ne poklapaju.
Prostori bivše Jugoslavije vijekovima se bore sa svojom pripadnošću Balkanu. Ovdje nije riječ prvenstveno samo o geografiji.

Mnogo važnije od same geografije su asocijacije koje ona budi, i asocijacije šta je to Balkan (Drežgić-Žarkov,2006). U ranim radovima, predstave o patrijarhalnom, tradicionalnom, ruralnom, civilizacijski zaostalom, podjednako mističnom i zastrašujućem Balkanu se strukturalno, a djelimično i sadržajno, umnogome poklapaju sa orijentalističkim predstavama o Istoku. U svojoj kritici tih predstava, Todorova pronalazi nekoliko značajnih sadržajnih razlika između klasičnog orijentalizma, s jedne strane, i – kao što ga ona naziva – balkanizma, s druge strane. Jedna od razlika je u tome što je Orijent najčešće predstavljen kao neevropska drugost, dok se Balkan najčešće prikazuje kao drugost iznutra, kao ‘nedovršena Evropa’.

Todorova tvrdi da se Orijent najčešće predstavlja kroz žensku seksualnost i s njom povezano nasilje nad ženama, dok se Balkan pretežno predstavlja kroz tradicionalne principe muškosti (Todorova,1997). Drežgićeva i Žarkova nam predstavljaju sliku zamalja bivše Jugoslavije u tranziciji na prelazu iz socijalizma u postsocijalizam: iako su tradicionalizam i patrijarhalnost dugo bili odrednice socijalističke Jugoslavije u evropskim etnografskim radovima, tokom hladnog rata bivša Jugoslavija je postala interesantna kao treći put u socijalizam, simbolizovan samoupravljanjem i pokretom nesvrstanih. Ovakva slika se nije lako uklapala u zapadnoevropske predstave o primitivnom Balkanu, a još manje u predstave o totalitarno-kominističkim državama sovjetskog bloka. Socijalistička Jugoslavija je tokom hladnog rata proučavana kao specifičan slučaj koji više nije pripadao niti klasičnim studijama Balkana, niti klasičnim studijama komunizma, ona jeste bila komunistička zemlja , ali je u njoj vladao „soft“ komunizam.

Početkom 1990-ih, sa ratom koji je doveo do njenog raspada, socijalistička Jugoslavija, ili bolje reći njeni pojedini dijelovi, odjednom ponovo ulaze u balkanističke diskurse. Istovremeno, ona postaje novopridodani dio bivših hladnoratovskih diskursa o Istočnoj Evropi, i to baš u momentu kada hladni rat nestaje a Istočna Evropa se transformiše. Nasilje, rat i rasparčavanje su simbolički povezali prostore bivše Jugoslavije sa Balkanom, a nacionalizam, kao vrsta kolektivizma, povezuje je sa istočnoevropskim totalitarizmom. Nasilje, rat i podjela Jugoslavije, s jedne strane, i izlazak istočnoevropskih zemalja iz komunizma s druge strane, dovode do toga da se Balkan odjednom poistovjećuje gotovo isključivo sa prostorima bivše Jugoslavije, a druge zemlje se, posebno bivše socijalističke, koje geografski pripadaju ovom prostoru, iz njega isključuju (Todorova, 1997.).

One također navode da se druga promjena ogleda u feminističkom pristupu jugoslovenskom socijalizmu i postsocijalizmu. Klasična zapadna feministička literatura je proučavala jugoslovenski socijalistički projekat ženske emancipacije, analizirajući kako njegova dostignuća tako i njegova ograničenja. Zemlje bivše Jugoslavije se izuzetno rijetko pojavljuju u studijama postsocijalizma. Činjenica da je na bivše jugoslovenske prostore postsocijalizam tj. kapitalizam došao kroz rat dovodi do toga da se ‘tranzicija’ umnogome gubi kao predmet feminističke analize bivše Jugoslavije na Zapadu. Samim tim su i kompleksne veze koje postoje između postsocijalističke ‘tranzicije’ i ratnih i poslijeratnih procesa u prostorima bivše Jugoslavije odsutne iz feminističkog izučavanja ali se postavlja pitanje na koji način ti diskursi o bivšoj Jugoslaviji, Balkanu, (post)socijalizmu, nacionalizmu i ratu su proizvedeni od strane lokalnih feministkinja, a koliko preuzeti sa Zapada i na koji se način ti diskursi prepliću sa lokalnim feminističkim diskursima o muškosti i ženskosti.

Kultura, modeli kulture

Svijet je zaključio kako je kultura važna, ali se postavlja pitanje: Na koji način je kultura važna? Ograničavanje kulture na puste i zabačene odjeljke civilizacije ili religijskih identiteta suviše je usko gledanje na osobine kulture. Ostale kulturne generalizacije: nacionalne, etničke ili rasne skupine, također mogu predstavljati zapanjujuće ograničeno i tmurno shvaćanje karakteristika ljudskih bića na koje se to odnosi. Kada se nejasna percepcija kulture spoji sa fatalizmom o dominirajućoj moći kulture, od nas se očekuje da budemo imaginarni robovi iluzorne sile (Sen, 2007.)

Kultura je svakodnevno djelovanje ljudi, način na koji oni oblikuju svoju svakodnevnicu. Pojam kulture potječe iz američke kulturalne antropologije, čiji je autoritet Stjuart Hil, a jedna od njenih poruka je da različiti narodi imaju različite kulture. Kultura definiše koliko sa nekim možemo biti bliski a da to ne pređe u neprijatnost, nekorektnost ili vulgarnost. Ona se bavi pravilima koja regulišu svakodnevnicu, a ljudi u većini slučajeva ne obraćaju pažnju na svakodnevno ponašanje. Na tradicionalan način korišten pojam kulture je označavanje duhovnog, intelektualnog, umjetničkog, religioznog, simboličkog života jednog naroda.

Margaret Mid je govorila o istraživanju različih kultura ispitujući pravila života i duhovni obrazac orijentisanja kod tri naroda na otoku Nova Gvineja. Pod tim je podrazumijevala njihove predstave o ulozi muškarca i žene, podjeli rada, pravilima odgoja djece, seksualnom ponašanju. Došla je do spoznaje da na jednom malom, zatvorenom prostoru ,koji je dugo bio neizložen vanjskim utjecajima, često u jednoj kulturi nešto važi kao ispravno, dobro i lijepo, što u drugoj vrijedi kao pogrešno, loše ili ružno. Ali kulture mogu biti i slične jedna drugoj i mogu se miješati. Zapravo, postoje samo miješane kulture, budući da su narodi međusobno uvijek u kontaktu, bilo u ratu ili u miru.
Postoji nekoliko teorija u kojima na jednom prostoru na kojem živi više različitih kulturnih grupa postoji i više modela kulture. Svi modeli su povezani sa određenim političkim osobenostima:
1. „Kain i Abel“ model, samo je jedan model dominantan i on uništava ostale modele (Njemci su uništili Jevrejsku kulturu, Staljin građansku) –Fašistički model;

2. Asimilacija „mi vas nećemo uništiti ali ako želite zajednički život morate se ponašati, govoriti, moliti se, jesti, spavati, kao mi“ ( u Francuskoj je nakon Revolucije postojao strah da se ciljevi revolucije neće sprovesti ako svi građani ne govore francuskim jezikom. Tokom 1790-1800.g. ubijeno je hiljade ljudi koj su se opirali asimilaciji. Nakon istraživanja došli su do zaključka da samo 20 % Francuza govori francuski. Škole su dobile zadatak da sve ljude nauče francuski jezik, i kulturu, i to su primarno radile idućih 150 godina. Zahtjev za sve koji žive u Francuskoj je da se deklarišu kao Francuzi, govore i pišu francuski) – Nacionalistički model;

3. Paralelni model, multikulturalni model je nastao nezadovoljstvom sa dva prethodna modela. Bolje da živimo na distanci jedni od drugih i da se međusobno ne povrjeđujemo. Ovakvi modeli mogu biti djelimično opasni, ali mogu funkcionisati samo ako sve grupe imaju ista prava. Primjer je Južni Tirol gdje stanovnici govore njemački i italijanski, napravili su dva kulturno-govorna područja, žive vrlo blizu jedni drugima ali ne kontaktiraju bez potrebe, kažu da žive mirno, ali odvojeno jer ne možeš istovremeno pripadati dvjema grupama- Kolonijalni model;

4. Preklapajući model-interkuluralni model: različite grupe imaju istu kulturnu sferu sa privanom crtom, ovaj model omogućava da različite skupine žive zajedno čuvajući osobnosti svoje kulture. Država finansira zajednički nivo i druga područja ali u manjoj mjeri. Sve to omogućava da više različitih skupina živi zajedno, a da se ne stapaju jedni sa drugima i da ne bude međusobnih problema. (Primjer Luxemburga gdje se uče tri jezika, a u javnosti su sva tri ravnopravna, privatno stanovnici govore svako svojim jezikom). Ovaj model omogućava da različite kulture žive zajedno, da se ne stapaju i da ne bude problema.

Svaka nacionalna kultura je proizvod manje ili više nasilno stvorene hegemonije jedne jedine kulture, koja je mješavina mnogo djelimičnih kultura. A nacionalne kulture nisu nastale samo miješanjem kultura unutar granica već i miješanjem kultura drugih društava koje su došle spolja. Svaka kultura je dinamičan proces promjena, a sve kulture, podrazumijevajući i nacionalne, mijenjaju se tokom povijesti. Kultura nije jedinstven i nepromjenjiv „posjed“ neke nacije ili neke skupine. Iz ovoga možemo zaključiti da su sve kulture multikulturalne, bilo one toga svjesne ili ne.

Feministički multikulturalizam

Aleksandra Izgrjan u svom radu The empire strikes back, struggle of multicultural feminists within the second and third wave feminisms, govori o razvoju multikulturalnog femiizma u okviru II i III vala feminizma i borbi multikulturalnih feministkinja za decentralizaciju feminističkog poketa, pa navodi da su iz pepela drugog vala feminizma izrasla dva nova pokreta: postfeminizam i treći val feminizma, koje su obilježili pokušaji rješavanja niza problema koji su ostali neriješeni u drugom valu, kao što je uključivanje obojenih žena i žena iz nerazvijenih zemalja u feministički pokret, odbijanje pojma “žena” kao jedinstvena kategorija koja može obuhvatiti sva ženska iskustava i razumijevanja te sjecišta različitih oblika ugnjetavanja žena, koje je rezultiralo stvaranjem nove paradigme – multikulturalnog feminizma.

Multikulturalni feminizam se bavi raznim rasnim, etničkim i kulturnim okvirima koji utječu na živote žêna u cijelom svijetu, i ne temelji se samo na ograničavanjima na uske kategorije i pojmove. Za razliku od drugog vala feministkinja, multikulturalne feministkinje da iako su spol, rasa i etnička pripadnost biološke kategorije, one su također društveno izgrađene i određene kategorije, budući da je društvo to koje im daje određeni nivo važnosti i stvara hijerarhiju. Ove kategorije su raspšene u sistmima rasne, klasne i druge vrste ugnjetavanja, koje žene istovremeno doživljavaju, i stoga se ne može promatrati odvojeno. Ako utjecaj društva dovedemo u fokus na oblikovanje tih kategorija, multikulturalne feministkinje pokazuju da je moguće inicirati promjene u percepciji binarnih opozicija kroz društveni aktivizam i promjene, od učvršćenih pristupa društvene dinamike. Ove perspektive preklapanja su vidljive u djelima multikulturalnih feministica koje ispituju svoje nacionalnosti, istoriju manjinskih zajednica kojoj pripadaju i žêna koje su bile njihove prethodnice.

Ona također kaže da borba za jednakost i pravo mjesto marginaliziranih zajednica u dominantnim društvima i diskursa snažno je izražena u djelima multikulturalnih žena pisaca. Oni koriste alternativne narativnih strategija kojim odražavaju svoj dvostruko marginalizovani položaj žena i pripadnika etničkih zajednica. Miješanje kodova, posebno dominantnog jezika kao što su engleski s jezicima nacionalnih manjina zajednice, omogućava autoricma da govore i pokazuju da različiti jezici i tradicije mogu postojati istodobno, bez uzajamnog ukidanja jednih ili drugih. Multikulturalne književnice izlažu restriktivne društvene norme, cenzure i istorijsku ili političku nevidljivost te pokazuju da je istorija temelj na kome su oblikovane društva i ideologije. One potkopavaju ideju da postoji samo jedna istorija, a u svojim radovima nude više istorije rečene manjine koja je često ušutkana i izostavljena iz službene socijalne evidencije nacionalne istorije. Dajući glas manjinama (bez obzira ko se svrstava u te manjine) i ostavljajući svoje priče da se čuju, one su osjetile prazninu u nacionalnoj istoriji mainstreama.

Važno je napomenuti da se naziv “trećeg vala feminizma” odnosi na multikulturalni feminizam. Njegov cilj je bio pomoći feministkinjama iz nerazvijenih zemalja i manjinskih etničkih skupina da konceptualiziraju treći val feminizma kao kritiku drugog vala za koji su vidjele da je preopterećen rasnim predrasudama. Multikulturalni feminizam ne djeluju na temelju hijerarhije ili binarne opozicija, te ne korist bilo koje pokrete ili orijentacije i uspješno izbjegava bilo kakve podjele po rasnoj, etničkoj, klasnoj ili starosnoj liniji. Anglo američki feminizam negira potrebe žêna u siromašnim zajednicama tvrdeći da je svaka žena odgovorna za svoje želje i potrebe ignorišući činjenicu da žene koje žive u diktaturama i totalitarnim režimima ne mogu uživati ​​ista građanska prava kao i žena u demokratskim društvima. Ako je cilj multikulturnog feminizma poboljšanje stanja onih na dnu tj., radnica i crnih žena, onda će cijela opresivna struktura društva imati moć da se preobrati.

Alis Volker stvorila je „vumenizam“ kao odgovor na ekskluzivnost i udaljavanja od bijele feministice od žene u boji. Ona je zamišljala vumenizam kao alternativu dominantnog patrijarhalnog feminističkog modela i paradigmu koja omogućava multikulturalnim ženama da se bave pitanjima koja su za njih važna ( Izgarjan,2011).

Brojne mogućnosti čine da se treći val feminizma razlikuje od drugog vala, većina predstavnica trećeg vala primjetno svoje zanimanje svodi na pojedinca i zadovoljenje njegovih potreba, ono što im je zajedničko je odmak od žena multikulturalnog porijekla. Ona objašnjava da multikulturalne feministice tvrde da je nagovještaj da je feminizam mrtav, dovela do stvaranja postfeminizma trećeg vala koji se ogradio od aktivizma i preselio feminizam iz političke sfere u domenu popularne kulture. Prema multikulturalnim feminističkim naučnicama, spoznaja da žene imaju internet omogućit će im da postignu jednakost, što će im opet omogućiti da ispune svoje želje za znanjem (koje treći val objašnjava kao lični interes) što je rezultat koji su postigle bijele feministice.

Mridula Nat Čakraborti je jedna multikulturalna feministica koje navodi da :“… čim su bijele feministkinje shvatile da se više ne može inzistirati na subjektivnosti žena, zahvaljujući protivljenju multikulturalnih feministica koje su naglasile različite prirode feminizama, počele su od tvrdnje da je feminizam mrtav…“. Ostale multikulturalne feminističke teoretičarke, pružaju podršku ovom mišljenju. Takođe kaže da se hegemonijski feminizam jasno ogleda u tendencijama drugog vala. Bijele feministkinje odlučile su ignorisati činjenicu da nije isti način shvatanja ako žena pripada dominantnoj društvenoj klasi ili etničkoj zajednici, kao kada ona pripada marginaliziranoj grupi. Jaz između trećeg vala feminizma i multikulturalnog feminizma postao je još izraženiji nakon napada 11. septembra. Po Čakrabortinom mišljenju, nakon terorističkih napada na SAD , u Velikoj Britaniji multikulturalne feministkinje su posmatrane sa sumnjom zbog podržavanja stranaca i ilegalnih useljenika.

Snažan afroamerički i latino feministički pokret pokrenuli su izradu drugih multikulturalnih feminizama, kao što su indijanski plemenski feminizam ili feminizam koji je osnovala indijska književnica i antropologinja Pola Gun Alen. Alen traži zamjenu za zapadni, patrijarhalni pristup koji je dugo vremena dominirao istraživanjima o životu Indijanaca, u književnosti, istoriji, kulturi i filozofiji. U svom radu Aleksandra Izgarjan na kraju zaključuje da mnogi problemi, kao što su dvostruka marginalizacija žena koje pripadaju etničkim manjinama, radničkoj klasi ili su imigrantice ili ilegalne useljenice ostaju neriješeni. Međutim, ono što je svakako najvažnije je da žene još uvijek nisu odustale od feminizma i da se one još uvijek bore kako bi se osigurali bolji uslovi za život žena širom svijeta.

Da bi se feminizam razvijao kao značajan i produktivan pokreta, mora se omogućiti veći stepen pluralizma i uspostaviti dijalog među različitim pokretima. Ali više od svega on mora naučiti od svojih članova i dati podršku jedinstvenosti njihove perspektive. Multikulturalni feminizam koji je zagovarao otvorenost i decentralizaciju feminizma može poslužiti kao lider u ovom procesu.

Da li se multikulturalizam kao teorija napušta?
Mulikulturalizam je zajednički izazov za narode u Aziji i Evropi, on je izraz borbe protiv potčinjavanja, ponižavanja ili marginaliziranja kulturnih ili etničkih vrijednosti. Multikulturalno društvo predstavlja kraj evropocentrizma, koji je kao prinudu demonstriralo evropeizirajuće društvo kao „novu samosvijest Evrope“, to je nauka koju je uvela Evropa radi Evropske Unije. To je novo stanje u kojem smo svjesni sebe da nismo više sami u djeliću Zemlje, zavičaju, provinciji. Ugroženi smo događanjima koji se ne mogu omeđiti našom državom ili jezikom, tradicijom, kulturom, religijom, rodom. Ali multikulturalizam kao sistem nije dovoljan, jer se nastupajući koncept pojavljuje kao nova utopija ili najbezočniji optimizam. On nije uslov mogućeg prevladavanja rasizma, nacionalizma ili seksizma već predstavlja identitet posredstvom razlikovanja ili diskriminacije bez obzira da li je ta diskriminacija „pozitivna“. Vizija multikulturalnog društva postaje upitna ako se ona izvodi iz mišljenja autonomije u političko-filozofskom smislu. Paradigma je ontologiji individuuma, građanskog subjekta i subjektiviteta. Ona je ideja vodilja da svaki idividuum može i treba da ima, čuva ili stvara vlastitu kulturu, to je ideja koegzistencije, prihvatanja totalnog pluralističkog mnoštva kultura koje su iznivelisane u svojoj ravnopravnosti (Šarčević, 2000.). Ova ideja multikulturnog društva je jednostrano kobna jer se predaje jednoj novoj iluziji društvenog jedinstva koje u svojoj osnovi ima više sopstva, slobode i potvrđivanja života, i prevarit ćemo se ako u potpunosti podlegnemo ovoj ideji kao utopiji ili programu. Multikulturalizam umire onoga časa kada prestaje biti samoiskustvo koje je jednako očajanju, kada prestaje biti puka maska za dramatične događaje.
Da li multikulturalizam treba da pređe u interkulturalizam ? (Umjesto zaključka)
Sva rasprava o ili oko ljudskih prava na kraju XX st. dovodi nas do teme interkulturalizma i pitanja: Da li multikulturalizam treba da pređe u interkulturalizam?
Interkulturalizam zagovaraju borci za jedan koncept funkcionalnog društva, za dobro organizovan i disciplinova kolektiv pod jakim vodstvom tj. model pravne države u smislu liberalizma (Šarčević, 2000.). Oni očekuju od države da osigura sva osnovna prava u opštem smislu, ali i da se, po Habermasu, angažuje oko potreba određenih nacija, kultura i religija, odnosno jednog određenog broja nacija, kulura i religija unutar nje same. Habermas također misli da u pravno-teorijskom smislu multikulturalizam postavlja pitanje o etičkoj neutralnosti pravnog poretka i politike, koja se prosuđuje u okviru moralog stanovišta da li je nešto „u jednako mjeri podjednako dobro za sve“.

Interkulturalni mislioci, koji su sve prisutniji na svjetskoj istorijskoj sceni, su radikalni i to u onom slučaju kada pokušavaju da se istrgnu teorijskim korijenima, da izbjegnu „zla“ rasizma, etnocentrizma i seksizma. Ovaj model mišljenja ostaje presudan i kreće se ka stvaranju neagresivne forme kulture. To je novi smisao života, ključ za sve što se najavljuje kao bliskost svijetu, u vremenskom i prostornom značenju. U tom slučaju utopija multikuluralnosti, koja je na periferiji, pomjera se u jednom preokretu ka centru i postaje interkultalnost.

Autor: mr Saša Knežević

Comments

comments